[box] Kolumnu uređuje: Natali Steiner[/box]
Kako vanzemaljcima objasniti što to kršćani evociraju svako proljeće?
Dva tisućljeća se prenosi priča u kojoj se svatko može pronaći, a koja se u ciklusima ponavlja u svačijem životu. Ne samo da se možemo poistovjetiti sa glavnim likom, nego nas život stavlja u sve ostale uloge.
Ponekad nismo ni svjesni da igramo neku ulogu.
Tema je pravni proces u kojem se glavni lik nađe na životnoj prekretnici jer se moć sustava prelomi na njemu. Kao i inače u životu , mi sami biramo svoju ulogu. Nudi nam se uloga Kaife – on je iz iste skupine ljudi koju čine svećenici, farizeji, saduceji ili slobodni propovjednici . Moćan je pojedinac za sve njemu podređene, a u društvenom sustavu ima veću moralnu težinu nasuprot značajno ograničenoj stvarnoj vlasti.
Koliko se često u životu čuje opravdanje za nečiju žrtvu , kao što Kaifa kaže, :”Bolje je da umre jedan čovjek za narod nego narod za jednog čovjeka !”. Bio to pojedinac ili manja skupina ljudi; u čemu je razlika ? Sam Kaifa nije imao moć osuditi glavni lik na smrt , ali je imao osobni interes i mogao je dodatno osramotiti svog neprijatelja. Mogao je potaknuti ostale na traženje kazne za “zločinca protiv vlasti”.
Iznad Kaife je državni namjesnik, predstavnik vlasti, Poncije Pilat. Njemu dovode glavni lik, nakon što ga Kaifa nije procesuirao. Predviđali su da će njegova kazna biti teža i značajnija. Namjesnik Poncije Pilat je mogao izreći bilo kakvu kaznu, smrtnu osudu ili bičevanje. Imao je u rukama Barabu, pravog zločinca, i znao je da ovaj pred njim, glavni lik, nije prijetnja općem interesu. Morao je, međutim, dati primjer da država pravedno postupa. Pokušao je sve riješiti samim bičevanjem glavnog lika; oprao je ruke od tog slučaja. Barabu je, na odobravanje svjetine, pustio jer je već imao nekoga koga će razapeti.
Petar, jedan od kolega glavnog lika, bio je srčana i ponosna osoba. Ipak, kad se našao u opasnosti da dođe pod udar Poncija Pilata ili Kaife , odrekao se onoga s kojim je proživio nekoliko godina, volio ga i poštivao te znao da nije kriminalac. Ponašao se kao da ga ne poznaje.
Manje upečatljive uloge su one prijatelja glavnog lika : Ivan i Marija Magdalena. Oni su bili uz majku glavnog lika, dosljedni do kraja.
Nisu se preplašili. Nisu pobjegli.
Juda, jedan od kolega, u svoju osobnu korist, odradio je za Kaifu, Poncija Pilata i vlast ono što je mislio da treba. Izdao je glavni lik. Poznavao je osuđenika, ali nije bio uvjeren da je potpuno nevin. Ništa loše nije želio glavnom liku; imao je, samo, dobre namjere. O kazni i sramoćenju uopće nije razmišljao sve dok kotač pravde nije pokrenut. Tada je bilo prekasno za ispravljanje. Prekasno za kajanje.
Ostale, sporedne uloge, navode se kao skupine. Rimski vojnici su bili puki izvršitelji koji su predstavljali vlast. Židovski vojnici nisu imali stvarnu vlast, ali mogli su odraditi sve ostalo – pomoći u hvatanju , sramoćenju, zaustavljanju pobune naroda koji bi mogao zaustaviti proces.
Sve završava tako da se glavni lik slobodnom voljom prepušta ostalima. Ne bježi, ne osuđuje, oprašta i završava razapet. Na simbolu svog uvjerenja. Priča evocira događaje unazad puno godina, a ponavlja se svakodnevno u našim životima. Često je sve nejasno i zamagljeno, ali ipak mi sami, svojom slobodnom voljom, biramo koju ulogu želimo igrati: glavni lik – koji će na kraju biti ponižen, bičevan i razapet, Judu -suradnika, Kaifu – moralnu veličinu, Poncija Pilata – hladnog suca, Barabu – sretnog kršitelja zakona, Petra – zatajitelja, Ivana i Mariju Magdalenu – hrabre svjedoke i prijatelje, ili one koji „samo rade svoj posao“ – rimske i židovske vojnike koji ne mare za pravne i moralne dileme te patnje pojedinaca.
