[box] Kolumnu uređuje: Natali Steiner[/box]
Tek naslutiti možeš što te čeka sutra. Godine iza tebe progutale su hrpu nada i snova.
Sekretara i ministara koji su te pokušavali reformirati više se niti ne sjećaš.
Za svaku krizu, za sve gubitke, za sve liste čekanja, za nerad i nered u sustavu, za sve je promjena tvog načina rada bila spasonosno rješenje.
Medicina je tvoj poziv i tvoja sudbina, a počesto i osuda. Prošle su godine kad se moglo pobjeći. Nekako ti je ipak drago što ti je život namijenio baš obiteljsku medicinu. Kažem ipak, jer se sve urotilo protiv tebe pokušavajući ti zgaditi medicinu a osobito tu tvoju medicinu.
Pitaš se čime ih sve provociraš i navlačiš bijes? Što, nakon svega, možeš savjetovati mladima? Preporučiti ovo što ti privodiš kraju? Kad se malo osvrneš nije ti jasno kako to da te ne tuku. Svi su se urotili protiv tebe i jedva čekaju da te skinu s pijedestala. Neka tvoje uzvišeno gospodstvo napokon ode u mirovinu!
Promisliš li bolje, ne možeš ni nabrojati sve kojima si smetnja ili problem .
Svaki ministar te se sjeti netom kad vidi kako ne može ispuniti obećanja o boljim bolnicama, kraćim listama čekanja, većem proračunu za zdravstvo… Tada svi govore kako ti ništa ne radiš: nemaš specijalizaciju (ili barem ne pravu), tvoj posao može raditi bilo tko, ne operiraš, ne liječiš rak, ne transplantiraš, ne stavljaš premosnice, ne snimaš ni CT ni MR… Kad već ništa ne radiš, bio bi red da se malo trgneš: bolnicama nedostaje sekundaraca, a ako te pacijenti ne bi pustili onda barem možeš skrbiti o njima 24 sata. Valjda su te zato i izabrali. Nemaju svi sreću biti Izabrani.
O svima koji parazitiraju na tvom radu suvišno je razmišljati – ti si njima dobra koka za čerupanje. Svi samo tebi broje bruto priljev kako bi oni imali neto prihod . Normalni doktori imaju neto plaću bez dežurstava, dodatnog rada, fakulteta, članstava… Njima nije pristojno gledati u novčane tokove jer oni rade, a za dodatnu zaradu dodatno i rade.
Za sestru, za pacijente, za prolaznike ti si oličenje bogatstva. Iako mnogi od njih puno više zarađuju, ti si meta zavisti. Čak i tvoji kolege te tako predstavljaju. Puno para bez rada.
HZZO više ne može smisliti nove administrativne zavrzlame kako bi upotpunio tvoj radni dan, jer eto ništa ne radiš. Brižni doktori koji brinu o zdravlju naroda, pokušavaju naći način kako ti možeš pomoći. Možeš raditi sve što se dodatno ne plaća: motivirati za preventivne preglede, voditi registre kroničnih bolesnika , mjeriti tlak po trgovima, GUK po školama…
Sve što pravi doktori ne žele tebi je namijenjeno : dijeljenje metadona uz kontrolu ovisnika, cinkanje policiji pacijenata koji su ti se povjerili, ispričavanje roditelja koji pred mjesec dana nisu dijete 5 dana slali u školu, nadzor i cinkanje svojih kolega koji bolesnicima preporučuju najbolje liječenje suprotno pravilima HZZO…
Za neradnike, kriminalce i nedostojne postoje kazne. Pripadaš skupini koja je najkažnjavanija u ovom uređenom društvu, a ipak nikako te reformirati i dovesti u red.
Pomisliš često kako jedva čekaš mirovinu. To je ono najbolnije. Nakon svega, svih olakšanih boli, svih upijenih negativnih energija, svega što ti nitko ne može platiti ostaje velika praznina. Svatko radi za plaću i na kraju dana, mjeseca ili karijere broje se kune za uloženi rad. Tvoj problem je što posao ne možeš ostaviti u ordinaciji. Skrb o ljudima koji su te izabrali puno je šira i traži više od tebe. Možeš li odrediti granicu koliko je normalno i koliko se trebaš davati drugima? Oni to malo ili nimalo cijene. Dok te trebaju uzdižu te ponizno. Tvog prvog dana u mirovini prelaziš u novo stanje: oni koji ti se osjećaju dužni će te prvi zaboraviti. Tvoj kolektiv ne postoji tvojim umirovljenjem. Tvoja struka je toliko rascjepkana i zatvorena u ordinacije da će na kraju svi doživjeti tvoju sudbinu.
Što te čeka sutra? Što možeš poručiti mladima? Ništa !
Možda samo: sačuvajte ljubav. Ljubav prema ljudima, kolegama, medicini…
A ti ćeš pokupiti ono malo krhotina mladenačkih snova i ponosno uzdignutog čela krenuti u povijest sa naramkom lijepih sjećanja pod pazuhom i bremenom promašenih reformi na leđima, koje ćeš sada velikodušno prepustiti mlađima.
Negdje u Hrvatskoj, 23.6.2016.
