Poštovani,

KoHOM i obiteljski doktori Vas mole za zajedničku reakciju i pomoć u očuvanju baze zdravstvenog sustava u Hrvatskoj i onih koji su najdostupniji svakom pacijentu u svakom kutku ove zemlje – obiteljskih doktora i medicinskih sestara.

Naime, već duže vrijeme traje proces pretvorbe obiteljskih doktora u agente osiguravajuće kuće (Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje – HZZO-a) i administratore svih u zdravstvenom sustavu i šire. A taj proces se posljednjih mjeseci intenzivirao toliko da su obiteljski doktori došli pred zid i prisiljeni su odlučiti hoće li konačno odustati od svog poziva obiteljskog liječnika i dići ruke od brige za bolesne ljude, te raditi kao agenti HZZO-a, vodeći prvenstveno računa o „šteti“ koju bolesni ljudi nanose HZZO-u, ili će napustiti ovu zemlju i otići drugdje raditi ono za što su studirali i specijalizirali 10 godina.

Više godina upozoravamo da je na obiteljske doktore prebačen posao i odgovornost za isplatu putnih troškova pacijentima, što je nebuloza nepoznata civiliziranom svijetu. Doktori su preobrazovani da bi gledali kilometražu od mjesta do mjesta i zvali telefonom od bolnice do bolnice da bi saznali da li se neka pretraga radi bliže ili dalje od 50 km. A prisiljeni su to raditi jer se inače putni troškovi isplaćeni pacijentu skidaju njima sa plaće.

Nema onog u zemlji tko se ne ograđuje od bilo kakve odgovornosti ili ne uvjetuje neke financijske pogodnosti za pojedince tražeći potvrde obiteljskih doktora – od medicine rada, preko banaka, osiguravajućih kuća, udruga, sportskih organizacija, škola, HRT-a, HAC-a, sindikata, centara za socijalnu skrb itd.itd.

Na preoperativnu obradu se ne prima pacijenta dan prije u bolnicu da bi na jednom mjestu u jednom danu sve potrebno napravio i slijedeći dan bio operiran. Sada odlazi u bolnicu dogovoriti termin operacije i dobiti papirić sa potrebnim pretragama (kojih je daleko više nego u zapadnim zemljama jer se i naši bolnički kolege štite tužbi bez obzira na štetnost koju pretjerane pretrage rade pacijentima). S papirićem dolaze obiteljskom doktoru koji onda kao pučkoškolac te riječi sa papirića prepisuje na uputnice. Koje mu se broje u potrošnju i zbog kojih na kraju mjeseca biva kažnjen ako osiguravajuća kuća procijeni da je pretjerao.

Preporuku za fizikalnu terapiju u kući ili za toplice ne može napisati bolnički doktor odmah na obrazac koji bi se nosio u HZZO radi odobrenja, već piše na nalaz, kojeg onda pacijenti ili oni koji skrbe za njih nose obiteljskom doktoru (gubeći vrijeme i novac na put npr. od grada u kojem je fizijatar do sela u kojem je obiteljski doktor pa nazad u grad u kojem je ispostava HZZO-a). Obiteljski doktor ponovno kao pučkoškolac prepisuje sa nalaza fizijatra na obrazac za HZZO. I za to vrijeme ne radi ono za što se 10 godina školovao – preventiva nastanka bolesti i oštećenja i skrb o sve starijim pacijentima sa sve više istovremenih bolesti.

Privremena nesposobnost za rad se više ne može samo utvrditi i pacijentu otvoriti bolovanje i zatvoriti kada je zdrav i može ići raditi. Jer administraciji u HZZO-u treba netko poštimati i voditi statistiku. Zato je odnedavno izdan komplicirani naputak o otvaranju i zatvaranju bolovanja sa promjenama u tijeku liječenja, sa prekidanjem i neprekidanjem bolovanja, sa mijenjanjem dijagnoza za vrijeme bolovanja. Osim što taj naputak ne razumije ni onaj tko ga je napisao (voljeli bismo znati ime tog genijalca u HZZO-u da mu se poklonimo jer tako što se ne viđa često), obiteljski doktori se prisiljavaju brinuti o statistici HZZO-a, a ne o zdravlju pacijenta. A zbrka koja nastaje otvaranjem i zatvaranjem bolovanja, problemi sa pacijentima i poslodavcima, stres za bolesnog čovjeka koji je na bolovanju da bi se liječio, a ne da bi vodio borbu sa poslodavcem i sa obiteljskim liječnikom oko doznaka, je postala neizdrživa.

Provedbu svega gore navedenog HZZO osigurava financijskim kažnjavanjima obiteljskih doktora. Kontrole po ordinacijama obiteljske medicine nikada nisu bile češće. Osim što svaka kontrola uzme minimalno sat vremena u kojima se ne može primati bolesne ljude, financijske sankcije sve češće ugrožavaju opstanak ordinacija od kojih žive medicinske sestre, spremačice i doktori. I tjeraju doktora da bolesnom čovjeku ne da ono što mu treba, tj. da ne radi svoj posao, već da prvenstveno misli na dobrobit HZZO-a.

Šteta koja se nametanjem svega ovoga čini bolesnim ljudima – pacijentima je višestruka. Prisiljava ih se da hodaju, gube vrijeme i novac, od bolnice do obiteljskog liječnika do HZZO-a i beskonačno u krug, umjesto da se koncentriraju na svoje ozdravljenje. Liječnici rade sve samo ne ono što bi trebali – prepisuju, kontroliraju, uskraćuju, umjesto da liječe, razgovaraju, tješe.

No, ono najgore, što nas i tjera na ovu akciju, je ponašanje prema najbolesnijima u sustavu i najpotrebitijima – oboljelima od malignih bolesti. Prema onima sa kojima se svaki političar koji dođe na čelo zdravstvene administracije prvo pohvali da je nešto učinio baš za njih!

Gotovo svi lijekovi za liječenje malignih bolesti imaju tzv. klauzule ili smjernice HZZO-a za propisivanje na recept. Jedan dio te klauzule je da ih preporučuje bolnički doktor (obiteljski doktor ih ne može samostalno propisivati, tj. on je samo administrator koji ih prepisuje sa nalaza bolničkog doktora, najčešće onkologa, na recept). Drugi dio te klauzule su opširna ograničenja u kojim uvjetima pacijent može dobiti taj lijek. Vrlo često u tim klauzulama su navedene informacije koje su poznate usko specijaliziranim stručnjacima – onkolozima. Od obiteljskog doktora se očekuje da zna više od onkologa, da bi ga mogao kontrolirati, i što je najgore – da ne da pacijentu lijek koji mu je preporučio onkolog ukoliko nisu ispunjeni svi kriteriji koje je HZZO propisao ili ukoliko nisu napisani na nalazu. Naputak HZZO-a je da se pacijenta vrati onkologu da mu on taj lijek nabavi preko bolničke ljekarne i da mu ga izdaje u bolnici. U praksi to znači vraćanje teško bolesnih ljudi, sa karcinomima, sa metastazama, izmučenih od kemoterapije i zračenja, po 50 i više kilometara nazad u kliničku bolnicu, u kojima se nalaze onkološki odjeli i onkolozi.

Ukoliko to obiteljski doktori ne učine i propišu lijek za koji nisu ispunjeni kriteriji ili nije sve točno navedeno na nalazu (a vrlo često se HZZO-ovi kriteriji ne slažu sa kriterijima i preporukama stručnih društava o liječenju neke bolesti pa i bolnički doktor mora birati hoće li liječiti svog pacijenta prema smjernicama stručnih društava, tj. onako kako se smatra u nekom trenutku najboljim za pacijenta ili će ga liječiti prema HZZO-ovim financijskim smjernicama), biva kažnjen od strane kontrolora HZZO-a. Kazne su u pravilu po nekoliko tisuća kuna i sastoje se od naknade štete HZZO-u od onoliko kutija lijeka koliko je liječnik propisao pacijentu, plus 500 do 1000 kn kazne zbog neposluha. A koliku štetu može liječnik napraviti HZZO-u propisujući pacijentu lijek koji mu je onkolog preporučio za malignu bolest se vidi iz cijena onkoloških lijekova. Pa tako npr. 1 kutija Xelode košta 1071,68 kn, Ibandrona 1018,86 kn, kapecitabina 783,59, Vepesida 1039,92 kn, Megostata 729,75 kn itd.

HZZO se pobrinuo da obiteljskim liječnicima ne da mogućnost da „nanesu štetu“ Zavodu samo propisujući lijekove bolesnim ljudima. Donio je i nebuloznu odredbu da oboljeli od maligne bolesti ako ide na kemoterapiju može dobiti putni nalog bez obzira na kilometražu do onkološkog odjela. Ali ne može ga dobiti ako ide samo na kontrolu. Naravno, na obiteljskom liječniku je da svaki puta ispituje bolesnika da li ide samo na kontrolu ili i na kemoterapiju i ako ide „samo“ na kontrolu, da ga odbije i da mu kaže da ne može dobiti putni nalog. Ukoliko pak izda putni nalog, doktora se kazni.

Sva sreća da za posao kontrolora HZZO-a nema baš previše zainteresiranih kandidata, pa ne stignu sve prekontrolirati koliko su si stvorili mogućnosti za kazniti obiteljske liječnike.

Obiteljski liječnici naglašavaju da nije toliko stvar u oduzimanju novčanih sredstava koji služe za funkcioniranje ordinacije, a ne samo za plaće liječnika, koliko je problem u vrijeđanju zdravog razuma i prisiljavanja da ne budemo doktori, da ne suosjećamo sa bolesnim ljudima, da ih maltretiramo i vraćamo u bolnice sa porukama za bolničke doktore što treba točno pisati na nalazu da bi oni mogli dobiti lijek. Svaki dan, sa svakom novom kontrolom, obiteljskim doktorima se nameće krimen štetočina, koji ne pomažu ljudima, već samo i isključivo čine štetu! Dokle?