Autor: Natali Steiner

TKO JE SMJESTIO UČITELJU ?
ili
Moraju li hrvatski liječnici mrziti Štampara ?

Razmišljajući o 90 godina od kad je Štampar postavio načela organizacije zdravstvene službe, ne možemo se ne upitati: Gdje smo danas i kamo nas vode oni koji promišljaju budućnost ovog naroda i njegovog zdravlja?

Moraju li današnji liječnici mrziti Štampara koji im se svako malo spočitava kao motiv njihovog nezadovoljstva, a dobrim dijelom i odlaska izvan Hrvatske ? Iskrivljuje li netko učiteljeve misli ili je stvarno sam Učitelj pogriješio? Može li se danas, u demokratskom sustavu, ozbiljno razmišljati o Štamparu i njegovim načelima? Prošlo je vrijeme diktature kralja Aleksandra, rata, totalitarnog komunističkog sustava, pa ponovno oslobodilačkog rata. Puno se toga promijenilo u društvu, ali i zdravstvu. Forsiranje povratka na neki prošli sustav sigurno nije put u budućnost.

Pokušava li to netko ?

Kad se i danas razmatraju načela postavljena pred 90 godina, ona nisu ni malo potrošena. Naravno, organizacijski oblici koji su iz njih proizlazili su se mijenjali, ali načela su ostala ista.

Tko danas “smješta” Učitelju, a tko se zalaže za njegova načela?

U vremenu previranja i reformiranja, obiteljska medicina se nalazi na ozbiljnoj prekretnici. Različiti pojedinci i udruge se uključuju i pokušavaju promjene gurati u smjeru za koji oni smatraju da je najbolji, dok ih oni sa drugačijim stajalištima optužuju da se bore samo za svoje osobne interese. Jedina poveznica ostaje Andrija Štampar i pozivanje na slavne dane. Počesto se zaboravlja da je povijesni i medicinski kontekst bio različit, pa se taj model mora prilagoditi suvremenoj stvarnosti. Nema danas masovnih zaraznih bolesti, nedostupnosti informacija, nepismenosti… Danas živimo u postindustrijskom – informatičkom ili, ako baš hoćete, digitalnom dobu. Povijesni model gurati kao suvremeni, nema smisla. Koji je to model koji treba Hrvatska ? Da li je to povratak svih timova PZZ u današnje domove zdravlja (što pokušavaju njihovi ravnatelji ) ili je to davanje koncesija svima (za što se zalažu koncesionari ) ili je potrebno omogućiti slobodni izbor svakom liječniku da izabere želi li ostati u domu zdravlja ili otići u koncesiju sa tendencijom okupljanja koncesionara u grupne prakse ?

Mladi koji danas dolaze raditi u obiteljsku medicinu, dolaze sa željom da što prije pobjegnu na “bolju” specijalizaciju ili izvan Hrvatske. Zašto je tome tako ?

Danas je 70% ordinacija u koncesiji, a pred samo koju godinu bilo ih je gotovo 80%. Koncesije su uvedene nasilno, ali ipak su najsličnije nečemu što postoji u svijetu kojemu težimo. Odlaskom koncesionara u mirovinu, ordinacije se vraćaju domu zdravlja. Mladi liječnici pored sebe vide razočarane i demotivirane kolege /ruševine koji vrijedno rade u domu zdravlja 15 ili 20 godina, čak i kao specijalisti, a zarobljenici su sustava i nemaju nikakve nade dobiju koncesiju jer ih se kažnjava Štamparom i borbom za opstanak domova zdravlja, a koje ne mora održavati nitko drugi doli njih samih.

Zaposlenici doma zdravlja teško dobijaju priliku za edukaciju, ordinacije su lošije opremljene nego koncesionarske, moraju sudjelovati u dodatnim oblicima rada po nalogu ravnatelja, plaća im je najniža od svih liječnika u sustavu, ne omogućuje im se odlazak u koncesiju jer se uprava domova zdravlja grčevito bori da se zaustavi davanje koncesija, u kućne posjete odlaze o vlastitom trošku, kad završe specijalizaciju – ona im vrijedi manje nego bilo koja druga …

Tko je danas “lažni prorok” ?

Ako nismo sigurni onda vrijedi: “Po djelima ćete ih prepoznati”
Kako bi provjerili tko se zalaže za, a tko ruši Štamparovu ideju, najbolje se može testirati preko načela koja je on sam postavio :

ŠTAMPAROVA NAČELA

Andrija Štampar je 1926. sažeo načela na kojima se treba osnivati rad i organizacija zdravstvene službe

„1.Važnije je obavještavanje naroda od zakona.“
– Ovu ulogu su preuzeli zavodi za javno zdravstvo i ministarstvo , a obiteljski liječnici se uključuju u promidžbene aktivnosti ili to rade u svakodnevnim kontaktima s narodom/ pacijentima. Dom zdravlja nema predviđena sredstva za „obavještavanje naroda“, naprotiv niti svoje zaposlenike ne obavještava o onome što bi morao.

„2.Najvažnije je pripremiti teren u jednoj sredini i pravilno shvaćanje o zdravstvenim pitanjima.“
– Dom zdravlja koji je organiziran na način da mu je uprava u središtu županije , nije blizu sredine o kojoj govorimo. Koncesionari žive i rade u toj sredini.

“3.Pitanje narodnog zdravlja i rad na njegovom unapređenju nije monopol liječnika, nego se s njim trebaju baviti svi bez razlike. Samo zajedničkom suradnjom može se unaprijediti narodno zdravlje.”
– Dom zdravlja koji je organiziran na način da mu je uprava u središtu županije , nije blizu sredine o kojoj govorimo. Koncesionari žive i rade u toj sredini i upućeni su surađivati sa ostalim društvenim čimbenicima.

„4.Liječnik treba biti socijalni radnik; s individualnom terapijom se ne može mnogo postići; socijalna terapija je sredstvo koje ga može dovesti do pravog uspjeha.“
– Liječnik koncesionar je emancipirana osoba koja može sudjelovati u socijalnoj terapiji. Liječnik zaposlenik DZ je podređen ravnatelju s kojim gotovo da nema kontakta i ovisan je o upravi DZ te kao nesamostalan i ekonomski u podređenom položaju nema ni materijalnu podlogu za bilo kakvo društveno djelovanje osim ako mu je to na osobnu štetu.

„5.Liječnik ne smije biti ekonomski ovisan o bolesniku, jer ga ekonomska ovisnost sprečava u njegovim glavnim zadacima.“
Liječnik zaposlenik DZ je upola manje plaćen od koncesionara , čak i onda kada radi 25% više od standarda. Odlazak u kućnu posjetu mora platiti sam ili prisiliti bolesnika da mu osigura prijevoz, iako u zakonu piše da je DZ dužan organizirati provođenje kućnih posjeta. Istovremeno patronažne sestre koriste vozila DZ kako bi obavljale svoj posao.

„6.U pitanju narodnog zdravlja ne smije se činiti razlika među ekonomski jakim i slabima.“

7.Potrebno je stvoriti zdravstvenu organizaciju u kojoj će liječnik tražiti bolesnika, a ne bolesnik liječnika, jer se samo na taj način može u našem staranju obuhvatiti veći broj onih, čije zdravlje treba čuvati.
Liječnik zaposlenik DZ ima interes imati što manji broj pacijenata jer mu je plaća ista, a mogućnost da će biti kažnjen manja (HZZO kažnjava za davanje pacijentima prava za koja se ispostavi da nisu po propisima ili procjenama uposlenika HZZO-a – npr lijekovi, putni troškovi, pomagala i slično) . Koncesionar je motiviran imati više pacijenata jer mu to povećava prihod.

„8.Liječnik mora biti narodni učitelj.“
–Samo neovisni i dobro educirani liječnik može biti učitelj. Koncesionar sam planira i organizira svoju edukaciju. Dom zdravlja to za svoje zaposlenike izbjegava i uglavnom ne čini, jer nastoji ostvariti uštede. Ravnatelj DZ u današnjem sustavu ima diskrecijsko pravo ne priznati specijalizaciju iz obiteljske medicine kao prednost pri zapošljavanju nego može (a događalo se) zaposliti nekoga bez specijalizacije iako se na natječaj javio i specijalist OM. Kakav je to „narodni učitelj“ ako mu diploma vrijedi onda kad je potvrdi ravnatelj. Za dobijanje koncesije specijalizacija treba biti prednost, pa se tako mladi liječnici motiviraju na specijalizaciju iz obiteljske medicine.

„9.Pitanje narodnog zdravlja je većeg ekonomskog od humanitarnog značaja.“

„10.Glavno mjesto liječničkog djelovanja su ljudska naselja, mjesta gdje ljudi žive, a ne laboratoriji i ordinacije.“
Potplaćeni liječnik, koji sam plaća odlazak u kućnu posjetu, kojemu nije omogućena edukacija, kojemu ravnatelj DZ (koji može biti pravnik ili ekonomist) planira opremu i uvjete rada, koji nije motiviran raditi bolje i više, nije motiviran izići u javnost i na mjesta gdje ljudi žive.

Zanimljivo, zar ne?