Zabrinuti zbog opstanka i budućnosti hrvatskog zdravstva u cjelini, u mjesecu njegovog rođenja, ne možemo se ne prisjećati Profesora Andrije Štampara, hrvatskog znanstvenika, našeg najvećeg autoriteta na području epidemiologije i pionira u preventivnoj medicini.

Rođen je 1. rujna 1888. godine u Brodskom Drenovcu. Medicinu je diplomirao u Beču 1911. godine nakon čega je radio kao općinski liječnik u Novoj Gradiški, a potom kao zdravstveni savjetnik Povjereništva za socijalnu skrb Narodnoga vijeća u Zagrebu.

 

Od 1919. do 1930. godine djelovao je kao načelnik higijenskog odjeljenja pri Ministarstvu narodnog zdravlja u Beogradu i u tom je razdoblju utemeljio zdravstvenu službu u tadašnjoj Jugoslaviji, organiziravši 250 higijenskih ustanova (Centralni higijenski zavod u Beogradu, Školu narodnoga zdravlja u Zagrebu, Institut za malariju u Trogiru, niz domova narodnoga zdravlja, bakterioloških stanica, antituberkuloznih, antiveneričnih i antitrahomskih ambulanti i dr.).

Svojim je programom nastojao ostvariti da liječnik postane socijalni radnik i narodni učitelj, ekonomski neovisan o pacijentu, jednako dostupan svim slojevima pučanstva te je ojačao preventivnu medicinu nasuprot kurativnoj.

Nakon uvođenja šestosiječanjske diktature, bio je smijenjen 1930. godine, a sljedeće godine umirovljen. Od tada je djelovao kao stručnjak Higijenske organizacije Društva naroda u europskim zemljama i SAD-u.

Od 1933. do 1936. godine boravio je u Kini, gdje je reorganizirao javnu zdravstvenu službu.

Za dekana Medicinskog fakulteta u Zagrebu bio je izabran 1940. godine, a pri Sveučilištu u Zagrebu osnovao je Ured za socijalnu i zdravstvenu zaštitu slušača.

Nakon II. svjetskog rata Profesor Štampar bio je ravnatelj Škole narodnoga zdravlja u Zagrebu, dekan Medicinskoga fakulteta, rektor Sveučilišta u Zagrebu, predsjednik JAZU (1947. – 1958.) i osnivač Instituta za higijenu rada.

Zaslužan je za reformu nastave na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, osnivanje Više škole za medicinske sestre i Medicinskog fakulteta u Rijeci.

Od 1945. godine radio je na osnivanju Svjetske zdravstvene organizacije, imenovan je članom Pripremnoga odbora za stvaranje te organizacije, te je sudjelovao na osmišljavanju nacrta Ustava te organizacije, a 1946. godine u New Yorku imenovan je predsjednikom Interimne komisije, kako se Svjetska zdravstvena organizacija zvala do njena službenog utemeljenja 1948. godine u New Yorku.

U vrijeme dok je na njenu čelu bio doktor Andrija Štampar, Svjetska zdravstvena organizacija riješila je problem epidemije kolere u Egiptu i uspostavila sustav pomaganja ekonomski slabije razvijenih zemalja.

Nakon što je izradio ustav Svjetske zdravstvene organizacije, 1948. je godine predsjedao Prvoj svjetskoj zdravstvenoj skupštini u Ženevi 1948. godine, nakon čega je kao izaslanik SZO-a proučavao javno zdravstvo i medicinsko školstvo u Afganistanu, Egiptu, Sudanu i Etiopiji.

Najveće međunarodno priznanje za svoj rad prof. Štampar je primio 1957. godine kada mu je na Osmom redovitom zasjedanju Svjetske zdravstvene organizacije u Meksiku uručena nagrada Léon Bernard, najznačajnije svjetsko priznanje za zasluge na polju javnoga zdravstva.

Eto, mi se sjećamo Profesora Andrije Štampara, na 130. godišnjicu njegovog rođenja, a da to nisu adekvatno i s poštivanjem učinili niti Ministarstvo zdravstva, niti Vlada Republike Hrvatske, članice iste one Svjetske zdravstvene organizacije koju je on osnovao i kojom je u njenim počecima sam predsjedavao …

Žalosno ali istinito, nisu ga se sjetili niti takozvani branitelji “solidarnog javnog zdravstva”, uvijek spremni na velike riječi …

Za naše, ali i za njihovo sjećanje, razmislimo o principima prof. Andrije Štampara koji bi i danas mogli biti temelj javnoga zdravstva i socijalne medicine u Hrvatskoj:

Važnije je obavještavanje naroda od zakona.

Najvažnije je pripremiti u jednoj sredini teren i pravilno shvaćanje o zdravstvenim pitanjima.

Pitanjem narodnog zdravlja i radom na njegovom unapređenju trebaju se baviti svi, bez razlike.

Socijalna terapija bitnija je od individualne.

Liječnik ne smije biti ekonomski ovisan o bolesniku.

Ne smije se raditi razlika između ekonomski jakih i slabih (egalitarizam).

U zdravstvenoj organizaciji liječnik treba tražiti bolesnika, a ne obrnuto, kako bi se obuhvatili svi oni koji trebaju zaštitu.

Liječnik treba biti narodni učitelj.

Pitanje narodnog zdravlja je od većeg ekonomskog nego humanitarnog značaja.

Glavno mjesto liječničkog djelovanja je tamo gdje ljudi žive, a ne ordinacija.