Specijalizacija iz obiteljske medicine postoji desetljećima. Štoviše, mi smo narod koji ju je takoreći – izmislio. Odavno više struka ne koristi termin – „opća praksa“. Novinari to izgleda ne znaju, no on se danas koristi većinom – posprdno i onda kada se specijaliste obiteljske medicine želi omalovažiti. A tome danas često svjedočimo jer kao da svi zajedno prisilno glumimo u nekom teatru apsurda: naš posao može raditi svatko, a izgleda, kad su vlasti i zdravstvena administracija u pitanju, da i mi možemo raditi svačiji posao unutar bogatog pojma zvanog – medicina. Zadnjih se dana, tjedana i mjeseci mnogo govori kako će obiteljski liječnici raditi hitnu medicinu i kako će se time unaprijediti zdravstvena zaštita stanovništva. Iako je hitna medicina opet – medicinska specijalizacija za sebe. Struka sa svojim kompetencijama, algoritmima i zakonitostima. Struka koja se dugo borila da dobije zasluženi status – specijalnosti. I mi smo borili slične bitke jer u ordinacije obiteljske medicine mogao je – svatko. Takoreći s fakulteta ova je zemlja ljude bez iskustva bacala (i baca) na rad u taj temeljni dio svakog zdravstvenog sustava – onaj koji treba zbrinuti 80 posto sve zdravstvene problematike stanovništva i rasteretiti sekundarnu i tercijarnu zdravstvenu zaštitu, među – primarce. Ti mladi ljudi danas najčešće bježe s ovakvih radnih mjesta u kojima rade bez mentorstva, opreme, često pokrivajući i po dvije ili više ordinacija (iz kojih je već netko prije njih otišao). Pobjegli su i iz ordinacija u Gorskom kotaru; onih koje se unatrag nekoliko dana tako spektakularno spominje u medijima i hvali lokalnu samoupravu koja je „riješila“ problem.

U te je ordinacije naime odnedavno, na radnom mjestu obiteljskog liječnika zaposleno dvoje specijalista drugih specijalnosti – neurokirurg i pulmologinja. Naravno, to je prava medijska senzacija, no je li se itko potrudio upitati zašto su odatle otišli svi oni mladi ljudi koji su u tim ordinacijama radili prije njih?

Jer teško da su svjetski poznati neurokirurg i pulmologinja u mirovini odista trajna rješenja za ova radna mjesta i za Gorski kotar i svima je savršeno jasno da su ovime kronični problemi nedostatka liječnika u tom kraju samo gurnuti pod tepih.

Je li ijedan novinar upitao – kakvi su bili uvjeti rada tih mladih ljudi, kako izgledaju derutne i raspadajuće ordinacije u kojima su radili? U kakvim su izbama i po kojim podovima spavali? Kako su se grijali ili bolje rečeno – smrzavali? Koliko su puta tjedno i u kakvim uvjetima putovali od Rijeke do Gerova, Tršća, Prezida… i kako su im ti troškovi bili (ne)plaćeni? Jesu li primali ikakvu stimulaciju koja bi ih zadržala i za koju su uopće plać(ic)u radili?… Ili svi samo zaslijepljeni plješćemo jednom neurokirurgu koji je nezadovoljstvo sustavom u rasulu dokazao „srozavanjem radom u općoj praksi“? Onoj istoj koju mi specijalisti obiteljske medicine smatramo pozivom, kraljicom medicine i svojom istinskom ljubavi i kojoj smo posvetili cijeli svoj profesionalni život i put.

Činjenica je da bi sada mogli npr. jednog obiteljskog liječnika postaviti da bez ikakve edukacije radi na radnom mjestu pulmologa (kardiologa, hitnjaka, kirurga…). Mi smo liječnici navikli učiti, pametni smo ljudi, malo pomalo naučili bi raditi i kao pulmolozi (kardiolozi, hitnjaci, kirurzi, …). No bi li nas to činilo specijalistima pulmologije (kardiologije, hitne, kirurgije, …)? I ne podriva li to samu bit i smisao specijalističkog usavršavanja u medicini? Ne podriva li to bit i smisao četiri katedre obiteljske medicine u RH koje su nas educirale i educiraju i svih onih specijalizanata obiteljske medicine koji se u ovom trenutku mukotrpno trude i rade na stjecanju kompetencija naše struke? U prošlosti, ne jedan je liječnik obiteljske medicine desetljećima radio taj posao, a da nije dobio priliku otići na specijalizaciju. Mnogi su tako dočekali i mirovinu. No nepravde i pogreške iz prošlosti nisu opravdanje za nepravde i pogreške u budućnosti!

I dok se narodu daju prazna obećanja o punktovima hitne pomoći, posebnih dežurstava, dnevnih bolnica, novih rodilišta, o analizatorima CRP-a, dok se u hitnu gura obiteljskog liječnika, u obiteljsku pulmologa i neurokirurga, dok bolničke odjele drže specijalizanti, dok sve rupe u sustavu krpaju umirovljeni liječnici, a uskoro i liječnici bez ijednog dana staža, a dok lokalne i državne vlasti to stanje proglašavaju svojim velikim uspjehom, dok se narod svađa po forumima, društvenim mrežama i ispod članaka koji svakog dana otvore po jednu novu hajku na liječnike i sestre, ono što im nadležni propuštaju reći jest to da liječnika i sestara – nema. Da je odljev zdravstvenog kadra koji će uslijediti u idućih pet godina – ogroman i da se već sada ne da nadoknaditi. I da se apsolutno ništa ne čini da se ta nacionalna katastrofa zaustavi. Ne postoji nikakav nacionalni plan, niti strategija da bi ih se zadržalo i da bi im se poboljšali uvjeti rada, a građanima kvaliteta zdravstvene zaštite. Jedino što se nudi je senzacija, politikanstvo i lakrdija.