home ZAgovornica Veliki grad i usamljeni ljudi

Veliki grad i usamljeni ljudi

Veliki grad, tijekom nezapamćene epidemije, pogodio je stoljetni potres. Povijesni centar grada teško je oštećen.

Ulice su posve puste, komadi cigle i fasade po ulicama. Hladno je, pada snijeg.

U ordinaciji telefoni zvone non stop, dvije fiksne linije, mobiteli. Pacijenti zovu u tjeskobi, panici, depresiji. Oštećene zgrade, kuće, stanovi. Neki “pobjegli” iz grada u vikendice diljem zemlje, u rodne krajeve, a neki se sklonili kod rodbine ili prijatelja u gradu – e ti su imali “sreće”. Vrtoglavice, zujanje u ušima, lupanje srca, povišena temperatura 37,2 stupnja, strah od korone; pa treba izvaditi šavove, kopče, skinuti gips, previti ulkuse. Neki žele bolovanje jer im nema tko čuvati djecu ili su se zatekli izvan grada i ne mogu se vratiti. Poznajem ih dugo dugo godina pa ipak mi treba truda i vremena uvjeriti i razuvjeriti, utješiti, pomoći svakom ponaosob. Čini se da je puno teže telefonom ordinirat; sto puta bih radije da je čovjek preda mnom, makar ih bilo i stotinu pred vratima kao u ono naše “normalno ” vrijeme. U pretincu pošte vidim 12 poruka – službenih naputaka hzzo i Stožera CZ, ali nikako da uhvatim vrijeme pročitati pažljivo, ali kiselinu već imam u grlu jer spominje se i stroga kontrola bolovanja.

U 11h zvoni telefon 100.put.

Zove me ona, 97 godina. Živi sama, nema ni djece ni unuka. A ni susjeda; svi poumirali od starosti, u cijelom ulazu samo dva stana imaju stanare.  Ima oba umjetna kuka, a živi na 5.katu bez lifta. Da, tako je to u velikom gradu.

Zove samo da pita kako sam ja. Brine.  Glas jasan i zvonak, artikulacija uredna, disanje uredno, orijentirana i posve kognitivno sjajna. ” Draga moja doktorice, jeste li dobro, bojala sam se da vas neću više čuti”, ” Ma dobro sam ja, ali kako ste vi? Kako je sa vašom zgradom?”, ” Ne znam, nemam koga pitati, nitko me nije zvao, ne znam koga pitati”, ” Što je s vašom familijom koja vas obilazi?”, ” Pobjegli su na selo, njima je zgrada jako oštećena”, ” Imate li lijekova, hrane?”, “Nemam kruha ni tablete za bolove”, ” Ne brinite, niste mi daleko, kada idem sa posla objesiti ću vam vrećicu na vrata i pozvoniti”, ” Ljubim vas doktorice, nisam se ni usudila pitati, ali nemojte se mučiti, snaći ću se ja”, ” Ma kakva muka, dođem u 2, smislit ćemo nešto”

Zgrada, na sreću, nije teže oštećena, nije za evakuaciju, ona je dobro, dobila je organiziranu dostavu hrane iz najbližeg Doma za stare. Čujemo se svaki dan. Nešćakinja će dolaziti 1x tjedno, a ja sam uz telefon non stop.

A koga ćeš zvati nego svog obiteljskog doktora?