home ZAgovornica Ne možeš zagrliti usamljenog čovjeka preko telefona

Ne možeš zagrliti usamljenog čovjeka preko telefona

Petak je, poslijepodne.

Zove gospodin P., 92 godine. Živi sam. Supruga je preminula prije tri godine, a sa jedinom kćeri ne kontaktira godinama. Posvađani su. Unuci rijetko dolaze. Prije mjesec dana, nakon potresa, ipak mu je unuk donio hranu, ali jako puno, veli – za idućih godinu dana. Od tada se nisu čuli. Teško podnosi ovu situaciju sa epidemijom pa izađe u dućan ili ljekarnu samo ” da vidi ljude”. Stavi platnenu maskicu na lice. Svaki dan kuha i sprema stan, sve isto kao i kada mu je supruga bila živa.

Žali se na nemirno spavanje, zaspe pokriven, probudi se otkriven i zima mu je. Ne zna što se to događa s njim. Razgovaramo, slušam ga , on priča – sigurno nemirno spava, muči ga svašta. Ma znam gospodine P., sve razumijem, teško vam pada samoća, predugo ste sami. Ali doktorice, razumijte i vi mene, neću u Dom, neću. Ja želim biti u svojoj kući, nisam ja za ići u Dom.  Znam da se moji ljute jer neću u Dom, ali oni hoće moj stan, da im oslobodim stan, a ja neću i neću, iz dišpeta neću kad im nisam ja važniji od stana…

Odjednom, počne plakati. Plače, jeca. Slušam ga i pokušavam naći umirujuće riječi. Ma ostanite doma, ako ne želite u Dom, ja vas razumijem, a sigurno i onaj unuk kojeg uvijek hvalite, kako se ono zove….A je doktorice, ali i on se slabo javlja. Moja doktorice, nitko ne zna jesam li ja uopće živ i nikog nije briga…Oprostite što vas gnjavim. Dragi moj, kako to? Pa mene i sestru je briga, da danas niste nazvali mi bi nazvali vas. Hajte gospodine P, znate da se brinemo za vas, kakvo gnjavljenje, eto nazvat ću vas svaki dan da malo prodivanimo, jel može?

Može, ali zaboraviti ćete vi to…

Ma neću, obećajem

 

Prokleta epidemija; i taj telefon, ne možeš zagrliti usamljenog čovjeka preko telefona..