Strah i iščekivanje najgoreg, obilježilo je protekle dvije godine. Jesu li ova vremena dovoljno upečatljiva da bi ih se spominjalo u molitvama uz kugu, glad i rat? Jesmo li mi “izabrani narod” koji može uz pandemiju, bez posljedica, podnijeti i razorne potrese? Uz sve kušnje izloženi smo i podjelama na “cjepiše” i “necjepiše”, a ta razorna pukotina je prijetnja u svim našim odnosima. Podjela ide kroz najintimnije odnose: bračne, obiteljske, rodbinske, poslovne, pa do odnosa pacijent – liječnik.
U trenutku povijesti u kojem se mijenja sve ono što nazivamo “normalnim” izuzetno je važno znati “tko je moj bližnji”, tko je to na koga se možeš osloniti. Razvoj sredstava komunikacije omogućio je zagušenje informacijama, a to djeluje na nesnalaženje i povećanje osjećaja straha.
Imati osobu kojoj se možeš obratiti s povjerenjem, stručnu osobu koja te može savjetovati i pomoći prevladati bilo koji zdravstveni izazov, danas je važnije nego ikada. Imati svog mesara, automehaničara, odvjetnika, servisera kućanskih aparata, nije stvar luksuza nego potrebe i povjerenja. Još važnije je imati izabranog liječnika obiteljske medicine, a najčešće se radi o liječnici. Kroz “šumu” propisa, kroz “šikaru” informacija, kroz “minsko polje” odluka, svatko treba stručno vodstvo i savjete.
Nije uloga obiteljskog liječnika vezana samo za zdravstvene i medicinske potrebe pacijenata, pa je odnos povjerenja još i važniji.
Ova pandemija je opteretila cjelokupni zdravstveni sustav i sve liječnike i sestre. Nažalost, obiteljski liječnici su izloženi nasilju sustava, što dokazuje da sve “teorije zavjere” nisu samo teorije. Nametnuti su im dodatni poslovi koji ih odvlače od pacijenata i smanjuju njihovu dostupnost.
Kreatori „novog normalnog” pokušavaju učiniti sve kako bi razbili povjerljivi odnos pacijent – liječnik obiteljske medicine. Što bi se dogodilo da se pokuša ukinuti odvjetnička ili ispovjedna tajna? „Normalno” je postalo da se liječnicima prijeti kaznom ako ne odaju liječničku tajnu na način da bolesne pacijente prijavljuju policiji zbog nesposobnosti za vožnju ili posjedovanje oružja.
Čini se sve kako bi se pacijente preusmjerilo u privatne poliklinike, a istovremeno se narod plaši „amerikanizacijom” koju bi donijelo jačanje položaja obiteljskih liječnika.
Obiteljski liječnici su „promukli” od stalnog „vikanja” i traženja pomoći, ne sebi nego svojim bližnjima – pacijentima, a nitko ih ne čuje niti ih shvaća ozbiljno.
