Narod smo improvizacije i snalaženja. U nekim sportovima je to poželjna karakteristika, pa smo toliko uspješni. Nažalost, ta karakteristika se primjenjuje u svim sferama života. Nedostatak financija se nastoji nadoknaditi snalaženjem, bez puno pitanja o tome kako je nastao taj „nedostatak”.
Nastojanje da se za što manje novca dobije što više dovelo je do toga da se radno vrijeme ordinacija obiteljske medicine prilagođava do nepodnošljivosti.
Opterećenje hitne medicine i bolničkih hitnih prijema nehitnim pacijentima se nije rješavalo edukacijom pacijenata ili financijskim sankcioniranjem, jer su pacijenti za zdravstvene vlasti kao mala razmažena djeca koju treba pustiti na miru, pa neka se razvijaju u još gore i tako sebi nanose najveću štetu.
Nisu se pronašla dodatna sredstva kojima bi se platilo kadrovsko pojačanje ovih službi, nego se pronašlo „solomunsko” rješenje: prebaciti sve na obiteljsku medicinu (i ostale timove PZZ). Krenulo se sa stavom da pojam „izabrani liječnik” podrazumijeva da je taj liječnik dužan skrbiti o „svom” pacijentu 24 sata dnevno i 365 dana u godini, iako HZZO ugovara rad ordinacija 40 sati tjedno.
Dovitljivo se prišlo „pokrivanju” subota, na način da se od radnog dana „ukrade” pola sata i da se to preraspodijeli na subote. Naravno da to nije učinjeno zbog pacijenata pojedinog tima, nego kako bi se primali „hitni” pacijenti, koji eto nisu baš hitni jer bi ih inače primila hitna medicina.
Da bi se „čudnovati kljunaš” potpuno kreirao, pristupilo se uvođenju obaveznog rada pola timova kroz jutro, a pola popodne. To je normalno za timove koji, u gradovima, po dva rade u istom prostoru, ali nije normalno za timove u manjim mjestima koji rade sami u prostoru ordinacije.
Rad nedjeljom su platili kao „posebna” dežurstva, ali opet sa istim kadrovima, koji nemaju normalno pravo odmora između dva radna dana kad rade jedan dan popodne, a drugi ujutro.
Pandemija je zadala konačni udarac u smjeru rada 24 sata dnevno. Samo obiteljskim liječnicima su nametnute dodatne obaveze u vidu rada u COVID ambulantama, cijepljenju protiv COVID-a, pozivanju pozitivnih pacijenata i kontakata, pozivanju na cijepljenje…
Obiteljski liječnici su od početka pandemije svojevoljno (na svoj trošak) otvorili dodatne komunikacijske kanale prema pacijentima: telefonske servise za naručivanje lijekova, dodatne telefonske linije (fiksne i mobilne), komunikaciju elektroničkom poštom i preko društvenih mreža…
Koje je normalno radno vrijeme ordinacije obiteljske medicine?
Kako smo prešli put od normalnog radnog vremena u kojem je bilo potrebno prilagoditi se pacijentima, pa se znalo da „sajmeni dan” u mjestu znači povećani priliv pacijenata to jutro ili kako je potrebno povremeno raditi popodne jer neki pacijenti rade kroz jutro. Laboratorijska dijagnostika i specijalistika pri domu zdravlja bili su dostupni kroz jutro svim timovima.
U to vrijeme trgovine su radile kroz jutro ili nekoliko dana dvokratno.
Promjene radnog vremena u obiteljskoj medicini su slijedile promjenu rada trgovina. Danas pacijenti mogu svaki dan po cijeli dan ići u trgovine. Slično tome se razvukla dostupnost liječnika obiteljske medicine.
Pandemija je donijela nezamislivo veliko ubrzanje digitalizacije, pa se sve više prelazi na e-trgovinu.
Što se sada očekuje od obiteljskih liječnika? Trebaju li biti dostupni 24 sata dnevno za sve pacijente, kao što su bili za COVID bolesnike u početku pandemije? HZZO to nije platio niti lipe dodatno, naprotiv liječnicima obiteljske medicine nije priznat niti „COVID dodatak” jer oni, kao, ne rade s COVID bolesnicima.
Može li se reći da smo djecu krivo učili pričom kako je Nasrudin hodža učio magarca gladovati i taman kad ga je naučio – magarac je krepao? Možda samo Nasrudin hodža nije bio dovoljno dovitljiv i nije imao priliku digitalizirati svoje poslovanje?
Obiteljski liječnici nisu hologrami koji su na jedan „klik” dostupni 24 sata, nego su u pravilu liječnice i liječnici koji imaju svoje ljudske limite. Čak i za hologram treba energija kako bi bio dostupan, jer server radi na električnu struju.
„Novo normalno” u obiteljskoj medicini je bijeg mladih i iscrpljivanje starijih.
Nikakva socijalistička rješenja u vidu vraćanja svih timova u DZ niti socijalistička ekonomija nemaju rješenje za „perpetum mobile” u koji vjeruju vladari hrvatskog zdravstvenog sustava: MIZ, HZZO, UPUZ i ostali. Dokaz tome je činjenica da u inozemstvo odlaze i liječnici uposlenici DZ i oni koji su bili zakupci timova DZ.
