Zakašnjelim uvidom u koncesijski ugovor za djelatnost javnog zdravstva ,uvjerili smo se da raspisivanje natječaja bez mogućnosti uvida u dokument koji liječnici potpisuju; ne predpostavlja dobru namjeru kreatora ugovora.Ako je koncesija trebala osigurati jednakost u statusu svih liječnika, transparentnost i bolju organizaciju primarne zdravstvene zaštite-ovaj koncesijski ugovor neće to omogućiti.Ugovor o koncesiji ( kako i nalaže dobra praksa bilo kojeg oblika ugovaranja) trebao je ravnopravno uvažiti sve sudionike, kako to minimum zakonskog i moralnog temelja svakog ugovoranja i nalaže.
Pored dosadašnjih ugovora sa HZZO-om koji su se sklapali po principu „uzmi ili ostavi“ i redovito bili nepovoljni po obiteljske liječnike-sada nam se na potpisivanje“ naslijepo“ ,daje još jedan takav dokument.Njime se ne želi(vidljivo iz njegova sadržaja)postići red i jednakost i zakonska definiranost lječničkog statusa u PZZ-u-kako nas je uvjeravalo ministarstvo,već se njime želi osigurati mogućnost gospodarenja nad liječničkom strukom od još jednog“ gospodara“-ovaj put od lokalne samouprave.Istovremeno ,toj lokalnoj samoupravi je Ustavna zadaća da za svoje građane osigura zdravstvenu zaštitu-a trebalo bi joj biti u interesu da ona bude najbolja moguća,jer samo zdravi građanin je ujedno i najbolja garancija za ekonomski napredak koji nam je nužno potreban,uz naravno sve moguće socijalne konotacije zdravstvenog stanja.Ta ista lokalna zajednica trebala bi osigurati zdravstvenu zaštitu svojih stanovnika stimulacijom rada i poticajima liječničkoj struci u javnome zdravstvu-a ne „bičem“u obliku prisilnog nepovoljnog ugovora.
Bez našeg utjecaja, a u naše ime zdravstvena blagajna i lokalna samouprava sklapaju po nas obvezujuće dogovore i prenose ih u točke koncesijskog ugovora. Ponovo bi, bez ikakvih prava na vlastito mišljenje, trebali potpisati ugovor u kojem pristajemo na nepovoljne odluke.Koncesijskim ugovorom obiteljski liječnici preuzimaju samo nova zaduženja i zadatke-od preventivnih aktivnosti,pripravnosti,dežurstava i svih mogućih, u ugovoru nedovoljno definiranih poslova( dio smo i do sada ugovarali sa HZZO-om – na način da nas nisu pitali, niti platili).Jasno je pri tome da su mogućnosti već ionako preopterećene i potplaćene primarne zdravstvene zaštite, koja uz to radi po cijenama deset puta manjim od tržišnih-na krajnjim granicama izdržljivosti.Financijski okviri u kojima treba obavljati sve te nedefinirane poslove potpuno su nepoznati i nakon uvida u koncesijski ugovor,a ugovorom se ne definiraju ni vremenski okviri niti broj liječnika koji bi nebrojene poslove liječenja dežuranja,preventive,unapređenja zdravstvene zaštite(vidi ugovor)mogli obaviti.Manjak liječnika iznosi već sada deset fakultetskih generacija,a nehumani rad na dežurstvima i pripravnosti ovim se ugovorom još nastoji ozakoniti.
Zaključak je- ovakvim koncesijskim ugovorom potpisali bi još jedan skup obaveza bez ikakvih prava-ovaj puta- od drugog“gospodara“našim znanjem,umijećem i vremenom.
Temelj koncesijskog ugovora trebao je biti dodjela prava na obavljanje zdravstvene djelatnosti- a obaveze i plaćanje istih u svakom slučajupredmet su nekih drugih ugovora- u kojima se i nas kao glavne sudionike „valjda nešto treba pitati“.O „dobrovoljnom radu“ za zajednicu trebao bi obiteljski liječnik odlučiti svojevoljno,ukoliko je za to još fizički sposoban nakon 60-90 pacijenata dnevno,za koje mu ionako nije dostatno radno vrijeme koje je ugovorio sa zdravstvenom blagajnom.Ovaj koncesijski ugovor ima sve naznake da obaveže obiteljske liječnike na prisilni“dobrovoljni rad „za zajednicu.
Članak 6 ugovora-o najvišem iznosu od 1250.00 kn za koncesiju,a varijabilan je i mijenja se sukladno izmjeni Odluke o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe koju donosi ministar i sporazumom između Županije i koncesionara-potvrđuje sumnje u mogućnost izmjene najvišeg mogućeg iznosa-tako da stvarno moguća tržišna vrijednost iznosa koncesije- može istisnuti obiteljskog liječnika iz prava prvenstva na neki budući natječaj(a nije definirano da li je to moguće i u razdoblju ovih deset godina).Obiteljski liječnik,bez obzira na pravo prvenstva, svojim prihodima ne može zadovoljiti tržišni iznos koncesije -a ta brojka ovisi isključivo o volji Ministra.
Uz to visina je podložna i sporazumu sa županijama-a njihova je naklonost prema javnoj zdravstvenoj djelatnosti-koju su prema ustavu dužni osigurati svojim građanima-već vidljiva iz koncesijskog ugovora.Da ne spominjemo da su godinama po zakonu bili dužni ulagati sredstva u prostore ordinacija,a nisu to učinili.Smatramo i tražimo da iznos koncesije bude simboličan-jer smo djelatnost od općeg društvenog interesa.Brojka od 1250,00 proizvoljna je i jednostavno prevedena iz iznosa zakupnine.Kako kućne njege koje imaju puno veće prihode i znatno veći broj zaposlenika plaćaju 300.00 kuna koncesiju-nelogičnosti iznosa su još vidljivije.
Članak 7 koji govori da smo dužni osigurati plaće djelatnika prema kolektivnom ugovoru treba nadopuniti definiranim izvorom sredstava za poštivanje te odredbe.
Članak 8 koji definira opremu i prostor koji moraju biti zadovoljeni da bi se poštivao ugovor-treba utvrditi i osigurati da se prizna kao odgovarajuće -sadašnje stanje opreme i prostora; za koje znamo da uvelike ne zadovoljava potrebne standarde-za što se lokalna zajednica već odavno trebala pobrinuti.Treba u ugovoru zabilježiti zatečeno stanje ,kako se liječnike kasnije ne bi teretilo za eventualne „naknadno ustanovljene“ nepravilnosti-pa onda od njih zahtijevalo ulaganje znatnih financijskih sredstava u prostor i opremu i to ponovo bez osiguranja tih istih sredstava.Ulaganje sredstava u prostor i opremu u roku od deset godina ne omogućuje ni povrat sredstava ,a kamoli još i stjecanje prihoda na toj opremi.
Članak 10 kaže da Županija najmanje jedamput godišnje može tražiti od liječnika izvještaj o radu i korištenju koncesije koje smo dužni dostaviti u roku od 15 dana.Taj bi se članak trebao brisati.Izvještaje o radu već šaljemo zdravstvenoj blagajni s kojom dogovaramo oblik i vrstu rada.Ukoliko određeni oblik rada ugovorimo sa županijom ,onda ćemo joj za izvršeni rad ispostaviti izvještaj.O čemu bi drugom liječnici trebali izvještavati županiju-iz ovog se članka uopće ne može zaključiti.Može se i sčitati samo namjera da će nam Županija davati nove zadatke koji su nepoznanica, i uzeti si za pravo to i kontrolirati.Ponavljamo-ukoliko županija bude tražila od nas obavljanje određenih poslova za Županiju-tada ćemo obostrano definirati vrstu posla,način izvršavanja,način izvještavanja i način plaćanja.Valjda se ne očekuje od liječnika da u desetogodišnjem koncesijskom ugovoru potpiše da će radit- ne zna se što,ne zna se kada,ne zna se za koga i ne zna se za koliko.Može biti da se stavljanjem potpisa na koncesijski ugovor od nas očekuje prisilni“ dobrovoljni rad“.
Članak 11-potvrda je sumnji iz prethodnog članka.U njemu se navodi kako smo dužni uskladiti svoj rad s jedinstvenim radnim vremenom koji Županija može odrediti sukladno aktu koji o tome donosi ministar –a u svrhu osiguravanja zdravstvene zaštite osiguranicima svih dana u tjednu.Koliko nam je poznato,niti jedan akt ministra ne govori o radu svih sedam dana u tjednu.
U drugoj rečenici kaže se da se obavezujemo sudjelovati uz naknadu u dežurstvu,pripravnosti i drugim obavezama(ponovo nedefiniranim)-i to koje ugovori Dom zdravlja sa HZZO-om.Ukoliko je ovo naš koncesijski ugovor-treba u njemu stajati da ćemo mi,liječnici ugovoriti dežurstva i pripravnosti sa HZZO-om-uplitanje Županije,Ministarstva,HZZO-a i Doma zdravlja u naš rad je ovom točkom ugovora , stvarno prevršilo mjeru.
U ovom članku stoji da se liječnik obavezuje prema potrebi županije sudjelovati u realizaciji plana zdravstvene zaštite za područje županije,te jednogodišnjeg i trogodišnjeg plana promicanja zdravlja,prevencije i ranog otkrivanja bolesti.Svi se ti dijelovi iz ugovora trebaju brisati.Međusobne obaveze i prava dogovoriti ćemo direktno sa županijama kada nam detalji svih akcija i planova budu poznati(a u izradi istih trebamo i sudjelovati- što je i logično jer ćemo ih mi i obavljati).Potpisivanje desetgodišnjih ,potpuno nepoznatih obaveza graniči sa manjkom zdravog razuma.
Članak 12 govori o naplati mjenice u iznosu od 10 000,00 kuna u slučaju neizvršavanja koncesionarskih obaveza od strane liječnika.Članak ne govori o osiguranju tih sredstava-a primamo isključivo glavarinu za pacijente.U slučaju npr.dugotrajnog bolovanja liječnika ili medicinske sestre ; plaćanje zamjena dovelo bi do znatnog umanjenja sredstava za funkcioniranje ordinacije.Postoji realna mogućnost nenamjernog neispunjavanja uvjeta koncesionarskog ugovora-neplaćanja koncesije ili sestre po K.U.To automatski ,zbog neispunjavanja uvjeta ugovora,iako uslijed opravdanog manjka sredstava, dovodi još i do aktiviranja naplate mjenice od 10 000,00 kn i dodatnog financijskog minusa. Obavljanje poslova zdravstvene zaštite građana,izazvano financijskim krahom ordinacije, izravno bi se u tom slučaju dovelo u pitanje.Sredstva za bolovanje liječnika i medicinskih sestara,kao i za druge izvanredne (ne)prilike-nikada nisu bila ukalkulirana u glavarinu koju primamo.Za djelatnost od općeg društvenog interesa neprimjereno je osigurati izvršenje koncesijskih obaveza oduzimanjem novčanih sredstava čime se istovremeno oštećuju i osiguranici.
A što ako lokalna samouprava ne izvrši obaveze prema nama?U nijednoj se točki ugovora ne spominje takva mogućnost(podsjeća na ugovor sa HZZO-om).
Članak 13-koncesija prestaje raskidom ugovora zbog javnog interesa(ne zna se što je to?),Županija može jednostranom izjavom raskinuti ugovor o koncesiji ukoliko Hrvatski sabor odredi da to zahtijeva javni interes.I dalje ne znamo koja je definicija javnog interesa.(izgleda da je za pojedine strane različit pojam javnog interesa op.a.).
Članak 14-Županija može jednostrano raskinuti ugovor-ako koncesionar neuredno plaća koncesiju
-ako ne pruža usluge prema standardima kvalitete kako su dogovoreni koncesijskim ugovorom(a nisu nigdje dogovoreni i vrlo su širok pojam?-pri tome zgodan izgovor za raskidanje ugovora)
-ako koncesionar ne provodi mjere i radnje nužne radi zaštite općeg,odnosno javnog dobra,te radi zaštite prirode i kulturnih dobara( „miriše“ na nove namete za spomenike,šume,potoke,runolist i sl.-jasno uz neosigurana sredstva za tu namjenu.)
(mi,liječnici,opće smo ,odnosno javno dobro,nema nas dovoljno i treba nas zaštititi op.aut. )
-ako smo dali netočne podatke na natječaj za koncesiju(„zbog toga je poželjno navesti svaku pukotinu u zidu ordinacije…. –da se ne bi slučajno utvrdilo da je nastala naknadno i da je liječnik treba sanirati-a pravih ruševina od ordinacija ima“diljem lijepe naše“)-što se dotiče Članka 8 koji govori o opremi i prostoru
-ako ne započnemo s izvršavanjem ugovora na vrijeme(svojom krivnjom ?)
-šesta podtočka predstavlja pravu poslasticu u umijeću sastavljanja ugovora
UGOVOR SE RASKIDA AKO LIJEČNIK PROPUŠTA OBAVITI DUŽNE RADNJE KOJE SU U SUPROTNOSTI S UGOVOROM O KONCESIJI.
DAKLE,AKO NE OBAVITE ŠTETNE RADNJE,KOJE STE KONCESIJOM DUŽNI OBAVITI,KAZNITI ĆETE SE RASKIDANJEM UGOVORA.
Uz najbolju volju i želju za suradnjom koju smo pokazivali mjesecima,kao i uz sugestije na ugovor o koncesijama koje smo na vrijeme dostavili-potpisivanje ovakvog ugovora o koncesiji dovelo bi u pitanje postojanje zdravog razuma u liječnika-potpisnika.Uz stvarne i iskrene želje za svim oblicima dalje suradnje ,molimo Vas da zaustavite natječaj u tri županije do sastavljanja ugovora koji će zadovoljiti obje strane koje ga potpisuju-što bi trebala biti pravna i moralna zadaća svakog ugovora.Sa ugovorom koji bi zadovoljio i koncesionare i konscedente, najveći bi se napredak,prije svega ,ostvario za razinu pružanja zdravstvene zaštite građanima.Svim sudionicima i natječaja i pregovora, ostvarenje tog cilja trebalo bi biti prioritet-ne samo deklarativno.
To se,ponavljamo,ne postiže“prisilnim“,nepovoljnim,jednostranim ugovorima kakav je ovaj u prilogu-na što ukazuju godine takvog ugovaranja koje su iza nas. Ugovor sa HZZO-om imao je 140 zakonskih akata i podakata-a ordinacije su radile kako su radile,zdravstvo je tu gdje je, uz sve sankcije i kazne koje su postojale.Vrijeme je da iz toga konačno izvučemo pouku.Mi smo i dalje spremni na suradnj, koja ukoliko je iskrena, zahtijeva prvenstveno obostrano uvažavanje.
Ida Jaugust-Šita, spec.ob.med
