[box] Izvor: Hrvatsko Slovo, petak 28. kolovoza 2015. godine – Slika direktno.hr[/box]
Dr. Balint, KoHom je nastao zbog nezadovoljstva razinom kvalitete zdravstvene zaštite u RH? Recite čime ste sve nezadovoljni i što poduzimate?
Nezadovoljni smo brojnim nerazjašnjenim pitanjima u zdravstvu iako ih ima daleko manje nego prije osam godina kad smo bili u najvećoj krizi primarne zdravstvene zaštite zbog čega je KoHOM i osnovan.šnji problemi, međutim, važni su jer o njima ovisi razvoj, jačanje i kvaliteta obiteljske medicine u Hrvatskoj, sve za dobrobit pacijenata. Veliki je problem nerazumijevanje lokalne uprave prema nama koncesionarima u privatnoj praksi. Umjesto da surađujemo i zajednički razvijamo djelatnost obiteljske medicine, županije i Grad Zagreb ne dopuštaju odlazak novih liječnika u koncesije, traže načine da nas dodatno “oporezuju” kroz koncesijske naknade umjesto da dodatno investiraju u razvoj dijagnostičkih i terapijskih mogućnosti u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Prosječno smo u dobi od 51 godine, sve je manje mladih zainteresiranih da ostanu i postanu specijalisti obiteljske medicine. Zbog nepostojanja, s nama usuglašene, dugoročne zajedničke strategije razvoja primarne zdravstvene zaštite najviše stradaju naši pacijenti kojima zbog barijera koje se pred nas postavljaju nismo u mogućnosti pružiti uslugu kakvu želimo i kakvu zaslužuju. Drugi je značajni problem nefunkcionalnost domova zdravlja i neadekvatna suradnja s privatnom praksom što je brojnim koncesionarima napravilo problem. Potreba za boljom opremljenošću naših ordinacija, dodatnom edukacijom i bolje informiranje pacijenata je nešto što sami ne možemo promijeniti – za to nam treba suradnja i razumijevanje Ministarstva zdravlja, HZZO-a i lokalne uprave.
No, ako gledamo na kvalitetu pružanja usluge, našim pacijentima je veliki problem taj što imamo premalo obiteljskih liječnika i veliki broj pacijenata u skrbi. Umjesto na 1700 bilo bi dobro da se ta brojka ograniči na 1500. Uz nametnute nam birokratske poslove sve teže našim pacijentima pružamo uslugu kakvu želimo a s ciljem da oni brže, lakše i kvalitetnije rješavaju zdravstvene probleme. No nije sve crno. Sretni smo jer se nakon više godina pokazalo da su neki naši prijedlozi, koji su prihvaćeni i pretočeni u rješenja u praksi, dali dobre rezultate – dugotrajniji ugovori s HZZO-om i financijska stabilnosti, umanjivanje kazni i nastojanje da se pretvore u edukativne kontrole, smanjenje koncesijske naknade i drugih davanja, ukidanje nepotrebnih dežurstava, uvođenje brojnih panela za lakše praćenje kroničnih bolesnika, uvođenje dijagnostičko terapijskih postupaka kojima se bolje oslikava rad obiteljskog liječnika i njegova tima, mogućnost dodatnog zapošljavanja medicinske sestre, sestara a nadamo se i liječnika u timu, bolje definiranje grupne prakse itd. Sve su to ideje koje su ostvarene na temelju naših prijedloga ili se planira njihovo ostvarivanje.
Nezadovoljni ste i društvenom i organizacijskom pozicijom obiteljskog liječnika? Koliko je obiteljskih liječnika uključeno u KoHOM?
KoHOM ima 600 aktivnih članova, ukupno simpatizera i registriranih liječnika imamo 1400. Smatramo da liječnik obiteljske medicine mora sa svojim pacijentom i timom postati uistinu centar zdravstvenog sustava. Trenutačno smo zatrpani administracijom, nepotrebnim poslovima, ali i prevelikom odgovornošću za nemedicinske stvari u sustavu. Ono što pacijenti i javnost ne znaju jest to da svakodnevno obrađujemo prevelik broj slučajeva. Unatoč svemu, svake godine naši pacijenti ali i neovisni EU istraživači, daju nam najbolje ocjene u cijelom hrvatskom zdravstvenom sustavu. Ponosni smo jer je obiteljski liječnik u Hrvatskoj dostupniji nego ijedan u Europi, a i u Hrvatskoj što pacijenti i te kako cijene. Velika odgovornost je ukazano povjerenje opravdati ali dužni smo javnost upozoriti da nezainteresiranost i nepostojanje novih, mladih liječnika obiteljske medicine tu, danas dobru sliku, vrlo brzo može promijeniti na gore.
Znači li to da svoje probleme i zahtjeve niste mogli riješiti s mjerodavnim institucijama ili?
To ovisi o aktualnoj politici. Sa svima razgovaramo i predlažemo rješenja te dajemo kritičke osvrte kad je to potrebno. Hoću naglasiti da je naš cilj zaštita liječničke struke, zaštita prava obiteljskih liječnika ali poboljšanje kvalitete usluge u korist naših pacijenata. Samim tim nemamo političke boje. Vjerujem da svaka administracija s vremenom prepozna suradnike koji žele bolje sustavu i pacijentima i tu smo imali dobra iskustva. Našom upornošću i kvalitetnim radom uspjeli smo kao mjerilo nametnuti znanstvene dokaze i rezultate statističkog praćenja rada koji potvrđuju da je najbolji i najvažniji dio profesionalaca u zdravstvenom sustavu primarna zdravstvena zaštita i to ona koja radi u privatnoj praksi – koncesiji. Zadovoljni smo jer su nakon duljeg vremena značajno povećana sredstva za investiranje u obiteljsku medicinu, no inzistiramo da se krene i s većim brojem specijalizacija te stipendiranja liječnika za rad u ruralnim područjima. Dakako, nadamo se i kvalitetnom novom Zakonu o zdravstvenoj zaštiti.
Ovih ste dana objavili priopćenje o tome kako se protivite smanjenju mreže primarne zdravstvene zaštite, posebice na otocima i u manje naseljenim ruralnim područjima? Na otocima je stanje ionako oskudno, izrazimo se tako. Recite nam što to konkretno podrazumijeva i kakve će posljedice imati?
To je veliki problem koji se odražava na naše pacijente. Naime, dobili smo informacije iz preliminarnog prijedloga mreže primarne zdravstvene koji su HZZO i Ministarstvo zdravlja poslali županijama, a u kojima se predlaže racionaliziranje mreže. Na žalost u tom se prijedlogu ne vodi računa o područjima koja su iznimno osjetljiva zbog male gustoće naseljenosti, udaljenosti i kvalitete prometne povezanosti s bolnicama i drugim zdravstvenim uslugama. Reagirali smo na to jer takvo što direktno ugrožava kvalitetu primarnog zdravstvenog sustava koje mora pod jednakim uvjetima biti dostupno svima. Drago nam je da se Ministarstvo zdravlja nakon naše reakcije izjasnio da se ne će ukidati ordinacije tamo gdje su neophodne ali to nije dovoljno za naše pacijente. Treba podići i njihovu kvalitetu i dostupnost. Naime, smatramo da trebamo jačati poziciju ruralne obiteljske medicine, na temeljima ideja Andrije Štampara o tome da zdravlje treba dovesti narodu, ali isto tako treba vidjeti kako liječnike dovesti na sela i zašto oni to ne žele. Vjerujte, ne radi se samo o plaći ili zaradi nego o brojnim drugim stvarima koje se uz malo bolju komunikaciju i razumijevanje mogu i te kako dobro razriješiti na zadovoljstvo sviju. Prošlo je doba dekreta i naredbi ravnatelja domova zdravlja, župana ili ministara da doktor mora raditi na nekom od otoka. Liječnik će otići raditi možda koji puta, ali kad vidi da je u današnjim uvjetima to gotovo nemoguć posao spakirat će kovčege i otići raditi negdje drugdje. Zbog teške gospodarske situacije sve veći broj mlađih kolega dobivaju tjedne ponude za odlazak u inozemstvo. Obiteljski liječnici su vrlo traženi u EU, a naše specijalizacije za razliku od nekih drugih su u cijelosti priznate. Iz tog razloga predlažemo zdravstvenoj administraciji mjere kojima će se kolegama u ruralnim područjima omogućiti uvjeti rada i života koji će biti stimulativni na zadovoljstvo obiju strana, stanovnika koji žive u ruralnim područjima i liječnika i njihovih obitelji. Na kraju krajeva, to je nužnost ako želimo Hrvatsku demografski obnoviti. Jer teško da će mladi ostajati i zasnivati obitelji na otocima i na selima ako nemaju dostupnu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu za djecu i sebe.
Obiteljskim liječnicima ne odgovara niti odluka o povlačenju izmjena i dopuna Zakona o zdravstveno zaštiti jer smatraju da se time odugovlači rješavanje problema liječnika obiteljske medicine koji rade u domovima zdravlja te odgađa mogućnost odlaska u koncesiju svim zainteresiranim liječnicima primarne zdravstvene zaštite (PZZ)? Objasnite nam zašto.
U pravu ste. U tom prijedlogu podržali smo odredbu po kojoj bi svi zainteresirani liječnici primarne zdravstvene zaštite mogli postati koncesionari. Vjerujemo da će u novom prijedlogu tu odredbu podržati svi klubovi parlamentarnih stranaka jer se ona ne tiče politiziranja nego struke i kvalitete usluge za naše pacijente. Naime, obiteljski liječnici u domovima zdravlja rade kao svojevrsno bijelo roblje. Imaju najmanje koeficijente među liječnicima zdravstvenog sustava, dežuraju bez dana odmora, nemaju stimulaciju za kvalitetu i opseg usluga koje pružaju, a znaju da u privatnoj praksi sve to postoji. Mnogi, na žalost, odlaze i ne vraćaju se u obiteljsku medicinu, a županije ne shvaćaju da time gube puno više, nego da su im dopustile odlazak u koncesiju. U isto vrijeme imamo domove zdravlja koji se nisu prilagodili novim uvjetima i potrebama pacijenata i gotovo da posluju po sustavu iz davnog doba, bez razvijanja i ulaganja u djelatnosti kojima raspolažu. Naš je prijedlog bio da se domovi zdravlja reformiraju i postanu dijagnostički centri čime bi se pomoglo dodatnom rasterećenju bolnica. U prijedlogu novog zakona domovima zdravlja su se otvarale dodatne mogućnosti javnozdravstvenog rada: od promocije zdravlja, preventivnih aktivnosti , palijativne skrbi, ali i vraćanje mogućnosti skrbi za pojedine skupine npr. adolescenata i osoba starijih od 65 godina, mentalnih poremećaja… Vratila bi se mogućnost dispanzerskog načina rada u domovima zdravlja kroz aktivno praćenje i poboljšanje rješavanja aktualnih zdravstvenih problema stanovništva. Isključivo smo zbog toga podržali taj dio u zakonskom prijedlogu. Na žalost, domovi zdravlja u sadašnjem obliku ne služe svojoj svrsi, odnosno pacijentima, a javnost ih percipira kao mjesta za političko uhljebljivanje podobnih.
U jednome priopćenju piše kako ste svakodnevno bombardirani ponudama za posao u inozemstvu? Samo trebate znati jezik, jer je Vaša specijalizacija obiteljske medicine usklađena s europskim zahtjevima? Tko Vam nudi posao i što čini hrvatsko Ministarstvo zdravstva kako bi spriječilo odljev liječnika? Jer bi to značilo da ćemo ih kasnije uvoziti, onda naravno iz država koje imaju lošije uvjete od nas?
Za neke države engleski kojim većina naših liječnica i liječnika dobro barata, je dovoljan. Za druge se nude stipendirani, besplatni tečajevi jezika i svakakva pomoć za obitelj pri preseljenju. Naša teška specijalizacija je u potpunosti usklađena s EU pravilima i priznata je u EU za razliku od nekih drugih. Posao nude privatne i društvene tvrtke koje posluju u primarnoj zdravstvenoj zaštiti u Danskoj, Norveškoj, Švedskoj, Engleskoj, Kataru i nekim drugim arapskim državama. Očekujemo od Vlade i ministarstva da se više angažira oko zaustavljanja odljeva liječnika obiteljske medicine, ali i liječnika s drugim specijalizacijama. Nije to nemoguće napraviti. Kad je riječ o obiteljskim liječnicima može nam se omogućiti rad neopterećen nepotrebnim administriranjem tako da imamo više vremena za pacijenta. Jedna od mjera je i primanje mladih liječnika u grupne prakse koji bi s vremenom preuzeli naše ordinacije od nas zadržavajući pri tome kontinuitet zdravstvene zaštite. Uskoro ćemo ostati bez liječnika, a bojim se da ih ne ćemo imati odakle uvoziti. Oni koji dođu u Hrvatsku, a uglavnom su to bolnički liječnici iz Srbije, BiH i Makedonije koriste Hrvatsku kao most za druge države EU. Obiteljski liječnici ne dolaze u Hrvatsku. Nemaju zašto jer im se ne nudi niti visoka plaća niti mogućnost privatne prakse u koncesiji. Očekujemo da Ministarstvo to riješi.
Raspolažete li podatcima o tome koliko je liječnika otišlo iz Hrvatske, raditi u inozemstvo, u posljednjih tri godine? Namjeravaju li se ti liječnici vratiti i kada?
Po neslužbenim izvorima u protekle tri godine je više od 900 liječnika predalo zahtjev za odlazak u inozemstvo, a oko 300 liječnika je napustilo Hrvatsku. Većinom se ne namjeravaju vratiti jer su otišli s obiteljima. Manji dio radi povremeno vikendima ili kraće na vremenske intervale, a obitelji su im u Hrvatskoj. U svakom slučaju, alarm zvoni za uzbunu.
Što biste rekli o hrvatskome zdravstvu, razvija li se u dobrom smjeru ili ne i zašto je tome tako? Koji bi model najviše odgovarao hrvatskim prilikama?
Iz godine u godinu situacija se popravlja ali sustav se mora poboljšati, prilagoditi novim uvjetima i standardima. Koji god model budemo uvodili nužno je da on bude rezultat razgovora struke, a ne političkih slagalica. To je jedini način da pacijenti, a svi smo tu radi njih, budu zadovoljni. No, to ne znači da se i pacijenti ne trebaju prilagoditi. Općenito gledajući naš je zdravstveni sustav previše dostupan. Dat ću vam primjer; ako odrasla osoba bez većih tegoba dođe na hitan prijam i kaže da ima povišenu temperaturu, liječnik će ga sigurno primiti. Za to vrijeme možda će se izgubiti dragocjene minute za nekog tko je stvarno hitan i životno ugrožen. Veliki je problem needuciranosti pacijenata koji – a iz svoje osobne prakse znam, da je njihov broj značajan – žele ili inzistiraju na nepotrebnim pretragama. Istodobno nisu se spremni odreći ili ne vide problem u nezdravim zdravstvenim navikama. Tu nastaje problem. Naš zdravstveni sustav u velikom se broju slučajeva koristi i za one situacije koje se svugdje u svijetu rješavaju bez liječnika i bez zdravstvenog sustava. Sadašnje zdravstveni sustav država teško može financirati i već sada u velikom broju funkcioniramo na entuzijazmu u radu liječnika i medicinskih sestara. S druge strane, liječnici su preopterećeni administrativnim poslovima zbog čega nemaju vremena, recimo za preventivu. Evo primjera, već 15 godina imamo e-račune u hrvatskom zakonodavstvu, a timovi obiteljske medicine i dalje printaju račune za HZZO, pišu putne naloge iako svaki administrator osiguravatelja zna udaljenosti i može to odraditi. I dalje imamo velikih problem u propisivanju lijekova preporučenim od strane bolničkih kolega koji nisu prema klauzulama osiguravatelja, čime nas se dovodi u situaciju između čekića i nakovnja. Pacijent se s pravom poziva na bolničkog liječnika koji mu je propisao jedan lijek, a nama HZZO brani da baš taj lijek damo. Ako to učinimo slijede nam ozbiljne novčane kazne, a ako to ne učinimo pacijenti su ljuti na nas. Možda niste upućeni ali obiteljski liječnici svakodnevno moraju izdavati i uzimati vrijeme od pacijenta za pisanje niza potvrda. Od potvrda za dobivanje bankovnih kredita, upisa u školu padobranstva, tečajeve krojenja i šivanja, otvaranja poljoprivrednih gospodarstava do iznajmljivanja soba. Ne treba sve ići preko leđa obiteljskog liječnika. Niz je takvih primjera i nedorečenosti zbog čega trpe i pacijenti i mi obiteljski liječnici.
Što Vi mislite da će se dogoditi s Imunološkim zavodom: želi li ga se dovesti do stečaja pa nekome prepustiti ili…?
Imunološki zavod je iznimno važna, rekla bih strateška zdravstvena ustanova i sramotno je da je došlo do ovakve situacije. Ne samo zbog činjenice da je riječ o iznimno značajnoj djelatnosti već i zbog vrijednih zaposlenika koji su mjesecima bili bez primanja. Treba učiniti sve napore da se proizvodnja cjepiva pokrene što prije, napose cjepiva protiv tetanusa jer je to strateški vrlo bitno kao i proizvodnja ostalih cjepiva i krvnih derivata. Posebno smo to osjetili ove godine tijekom razornih poplava u Slavoniji kada smo zbog nedostatka cjepiva protiv tetanusa domaće proizvodnje morali (i još uvijek to činimo) kupovati skupa uvozna cjepiva.
Četvero mladih liječnika dobilo je koncesije Međimurske županije te su ih regulirali Ugovorom o koncesiji za obavljanje javne zdravstvene službe na području županije. Što im to jamči, jesu li takvi uvjeti zadovoljavajući i treba li se tako raditi u svim županijama?
Naravno. Oni su tim potezom stimulirani za ostanak u županiji, ali još je važnija činjenica da imaju i da imaju podršku županije da razvijaju svoju praksu, znanja i opremljenost ordinacija. Ja stvarno ne razumijem što čekaju druge županije!?! Zar itko zaista misli da se zadržavanjem kompletne kontrole u državnom vlasništvu putem domova zdravlja može ići naprijed? Pa pogledajmo malo oko sebe – koliko državnih zdravstvenih tvrtki dobro posluju? U isto vrijeme niti jedan obiteljski doktor u koncesiji nije dužan, redovito plaćaju doprinose i poreze za sebe i svoje zaposlenike i zapošljavaju mlade ljude.
Slažete li se s mišljenjem Vaših kolega kako domove zdravlja treba redizajnirati u skladu s budućim okolnostima, kao i da bi trebali preuzeti značajniju ulogu u provođenju nacionalnih preventivnih programa?
Apsolutno. Kao sto sam rekla, ovakvi nemaju nikakvu svrhu osim zadovoljavanja nekih političkih zahtjeva. Funkcionalno su besmisleni. Patronažnu djelatnost treba pripojiti privatnim grupnim praksama, a u domovima zdravlja uvesti modernu dijagnostiku, malu kirurgiju, fizikalnu terapiju, koordinaciju edukacije, palijativne skrbi, planiranje i provođenje programa prevencije kroničnih bolesti, detektiranje najčešćih zdravstvenih problema stanovnika područja na kojem se nalazi dom zdravlja te planiranje koordiniranje zdravstvenih aktivnosti na sprečavanju istih. Uostalom, to podržavaju i pacijenti.
Liječnici specijalisti bi nam trebali biti dostupni i na kućnom pragu, recimo tako, zar ne? Slažete li se s time da je potrebno racionalizirati zdravstvenu administraciju i nezdravstvene službe, ali ne na način da se ukidaju neophodne ordinacije obiteljske medicine? Na koji način bi se trebala odvijati zdravstvena zaštita otočana npr. otoka Mljeta, ili Palagruže?
Specijaliste obiteljske medicine i jesu dostupni i na kućnom pragu. Ali tu našu dostupnost umanjuje činjenica da imamo dva do tri puta više pacijenta nego što je to standard u Europskoj uniji. Treba racionalizirati cijeli zdravstveni sustav kako zdravstveni kadar kojem treba povećati efikasnost ukidanjem administrativnih poslova i boljim planiranjem i raspodjelom poslova, tako i nezdravstveni kadar kojeg kroz informatizaciju i veći nadzor u njegovom radu treba pretvoriti u pravi servis svima drugima. Mljet kao i druga izolirana područja trebaju imati tolike stimulacije i tako dobro organiziran posao liječnika da on tamo poželi doći raditi makar dio svojeg profesionalnog života. On mora imati izvrsne uvjete rada, ne smije brinuti o godišnjim odmorima i odlascima na edukaciju, ne smije plaćati veliku stanarinu i režije ukoliko je u društvenom stanu, kad se poželi preseliti nakon određenog vremena mora imati prednost, dobra primanja i slično. Moramo shvatiti da ako ne stimuliramo i potaknemo liječnike – ne ćemo ih imati. Ne zaboravite da je školovanje liječnika najskuplja edukacija, a izgubiti jednog takvog je neizmjeran gubitak. Ponovit ću, liječnici na otocima i u selima nužni su za ostanak i opstanak ljudi na tim područjima. Siguran liječnik, odnosno dostupna zdravstvena skrb treba biti jedan od ključnih demografskih mjera. Očekujemo da će ključne parlamentarne stranke, posebice one koje se u svojim programima zalažu za jačanje demografske politike, to prepoznati i podržati.
Što Vi mislite i kakve su Vaše spoznaje o financijskim rezultatima HZZO-a i bolnica u proteklih šest mjeseci? Ide li Vargina reforma zdravstva uistinu preko leđa građana i to vjerojatno pri kraju mandata ove vlade?
Nije sve crno, a ni savršeno. Hrvatsko zdravstvo godinama ima probleme i teško ih je vezati samo uz jednu vladu ili ministra. Bez obzira što se mnogima čini da je zdravstveni sustav loš ili da se dugo čeka na određene pretrage, on je ipak koliko toliko dostupan ljudima. No, mjesta za poboljšanje i te kako ima i svi moramo inzistirati na tome. Recimo, nedostaju nam stručne smjernice za dijagnostiku i liječenje kako se ne bi ni generirali nepotrebni pregledi i dijagnostike. Tu smo porazni u rezultatima u usporedbi s drugima. Ne postoji nacionalni institut za smjernice i to treba uvesti. Zdravstveni sustav mora postati učinkovitiji jer ovakvo stanje ne će dugo moći opstati. Naravno, nadamo se i gospodarskom rastu kako bi porasla i izdvajanja za zdravstvo. Bez toga ne ćemo moći zadržati ovu razinu i kvalitetu zaštite kao i ljude koji je čine tako dobrom. Mišljenja smo da je bitno donijeti novi zakon koji bolje stimulira razvoj primarne zdravstvene zaštite ali i drugih dijelova zdravstvenog sustava.
Mijenjaju li se ključni zakoni pa i zdravstveni bez političkog konsenzusa?
Na žalost. Kritike zakona, iako se možda slažete s njim, su dio političkog folklora pogotovo u predizborno vrijeme. Možda bi bilo dobro imati za takve važne zakone tajno glasovanje?
Dr. Ivica Babić je iznio podatak kako Hrvatskoj već nedostaje 4000 liječnika, jer na 100 000 stanovnika u javnom sektoru radi 229 liječnika? Što vi mislite?
Mi znamo da u obiteljskoj medicini nedostaje najmanje 200 liječnika, a ako želimo poboljšati kvalitetu i smanjiti broj pacijenata na 1500 po liječniku taj broj se penje na 400. Prosječna dob obiteljskog liječnika je 51 godina. U odnosu na EU nismo toliko loši po prosjeku, no u državama Europske unije, pogotovo sjeverne Europe, liječnici rade isključivo posao liječnika, a svega ostalog, posebice administracije, rasterećeni su. Čak su i brojni jednostavniji pregledi i liječenja prebačeni s liječnika na fakultetski educirane sestre, tehničare, fizioterapeute, kiropraktičare, psihoterapeute i psihologe, radne terapeute, patronažu, socijalne radnike, defektologe itd..
Dr. Pavo Kostopeč izražava nezadovoljstvo privatizacijom hrvatskog zdravstvenog solidarnog sustava, na koju se premijer uopće nije osvrnuo, iako je to iznimno ključna reforma. Što Vi mislite o tome, možemo li odjedanput zdravstvo privatizirati bez skrupula? Mislite li da smo spremni na takvo što, a o siromaštvu građana valjda ne treba ni govoriti, iako se čini da političari nisu svjesni te činjenice, s obzirom na to da je ne osjećaju na svojoj koži?
Privatiziranje u javnom zdravstvu vrlo često nije privatiziranje na način da pacijenti nešto moraju plaćati. Naravno takva retorika plaši građane. Evo dat ću vam primjer. Gotovo 80% primarne zdravstvene zaštite, dakle obiteljskih liječnika, je privatno. Pacijenti uopće to ne znaju, ništa ih ne košta i po dostupnosti ne primjećuju razliku između liječnika u domovima zdravlja i privatnih obiteljskih liječnika. Razlika je možda jedino u kvaliteti, opsegu usluga koji su u prosjeku bolji kod privatnika. Jer privatnicima je jako važna kvaliteta rada, kvaliteta zaposlenih medicinskih sestara i konačno razina zadovoljstva naših pacijenata. Rad privatnih obiteljskih liječnika podložan je vrlo čestim kontrolama kvalitete rada od ostalih dijelova zdravstvenog sustava. Znači privatizacija ne mora biti nužno loša. Dakako, što god da se radi u zdravstvenom sustavu ključan mora biti interes i boljitak pacijenata.
Obiteljski liječnici su omiljeni, važni su nam, navikavamo se na njih, znaju naše bolesti… Kako biste se osjećali da Vam sada netko kaže da ste suvišni i što biste učinili?
Rekla bi mu da dobro promisli, pita pacijente i onda još jednom to kaže. Ako je to opće mnijenje, onda bi se spakirala i odselila tamo gdje me traže i cijene. Moram ipak napomenuti, bez obzira na brojne teškoće, nikad specijalizaciju iz obiteljske medicine ne bih mijenjala za drugu.
Očekujete li promjene u hrvatskome društvu a time i zdravstvu i mislite li da su nužne?
Apsolutno. Uvijek se kao i moje kolege nadam boljemu, zbog toga i radimo ovaj posao. Promjene su nužne ako želimo zadržati liječnike u Hrvatskoj i ako želimo da nas zdravstveni sustav – koji je možda jedan od najboljih u svijetu posebno u nekoliko svojih elemenata – zadržimo i usavršimo na još boljoj razini. No promjene su nužne i hitne. Vrijeme nam izmiče.
