[box]Obilježavanje Svjetskog dana bolesnika prilika je podsjetiti na prava koje svatko od nas ima kad se nalazi u ulozi bolesnika. Zahvalimo svima koji skrbe o bolesnicima i svojim plemenitim radom brinu o potrebama bolesnih, ali ne zaboravimo i osobnu odgovornost za zdravlje.[/box]
Mr.sc. Vesna Oršulić- Smije li se liječnik razboljeti?
Naravno ne.
Dugo sam mislila da su doktori samo ljudi. Ono imaju probleme, mogu se razboljeti, pa i umrijeti rekla bih. Ali ne, iako su naša groblja prepuna i pokojnih doktora i to bome svake fele, i onih za srce, i za pluća, pa i onih za bebe i za ono kroz što bebe dolaze, izgleda da ovo moje mišljenje čak potkrepljeno i tako dobrim argumentima kao što je brojevno stanje u knjizi umrlih, grobna mjesta na grobljima u svakom mjestašcu, selu ili gradu nisu dovoljno uvjerljivi za glave većine ljudi.
Mnogi i dalje misle, ili se bar tako ponašaju, kao da za doktore vrijede neka druga životna pravila.
Pa misle – doktori sve znaju, ili bi bar sve morali znati, morali što znači da i mogu i trebaju.
Mogu biti uvijek ljubazni, prijazni, puni razumijevanja i to ne samo za svoje pacijente nego i za svu njihovu bližu i dalju rodbinu kao i za slučajne namjernike u bilo kojem trenutku svog života.
Nikada im ništa nije teško, pa ni ponavljati uvijek iste činjenice. Jer vjerovali ili ne, ako vam je doktor rekao prije pet godina da pušenje škodi zdravlju to se nije promijenilo ni danas. Ako vam je rekao da povišena tjelesna težina škodi i vašim stopalima i gležnjevima i koljenima i kukovima i kralježnici i želucu i srcu i tlaku – to nije prestalo važiti. Istraživači koliko god istraživali, nisu otkrili i smislili ništa novo. I onda se ti isti ljudi pitaju pa čemu sistematski pregledi da bi slušali iste stvari – nemojte previše jesti, piti, pušiti i nemojte se previše uzrujavati. Jasno da im je to, njima, običnim smrtnicima već dosadilo i da im ide na živce. Ali doktorima ne, doktori naprosto uživaju iznova i iznova to ponavljati, naravno s osmjehom i sveopćim zadovoljstvom na licu. Zašto? Zato jer su posebni, zato što su doktori – tako je to u nečijim glavama.
A onda po onoj dobro poznatoj zagorskoj uzrečici – „ak Bog da zdravla, od sutra bum na bolovanju“ – svi oni više ili manje, rjeđe ili češće idu na bolovanje, ali ne i doktori. Jedni zato što ih nema tko zamijeniti, a drugi zato što se iscrpljuju do krajnjih granica ne prepoznajući sami u sebi koliko su bolesni.
A kad slučajno ipak odu na neku operaciju, e onda je to razlog da se svekoliko pučanstvo nađe totalno uvrijeđeno – pa gle ti tog doktora, sad je baš našao vrijeme za operiranje, sad se baš morao razboljeti, sad kad ga ja najviše trebam, a trebam ga uvijek i trebao sam ga proteklih 50 do 60 godina i trebat ću ga i sutra i zauvijek.
Zato zaključujem da uistinu doktori nisu kao svi ostali ljudi jer oni nemaju ista prava. Nemaju prava na cijelu paletu osjećanja i ne smiju se razboljeti, a ne daj Bože da bi smjeli umrijeti.
Ipak kao jedna od te povlaštene vrste tvrdim – doktori i znaju i ne znaju, i vole i ne vole, i smiju se i plaču i boluju kao i svi drugi smrtnici i na kraju umiru.
Ništa novo reći će neki, a ja molim i one druge da se sjete ovih riječi sljedeći put kada nam budu sudili samo zato što smo po svemu slični njima.
