Kad se pokušavamo naći u percepciji vlasti, percepciji medija ili percepciji javnosti, a što je zapravo svejedno jer mediji pišu da bi se dodvorili vlasti, sadašnjoj ili budućoj, a javnost to sve vjeruje, pa im je svima i kut percipiranja isti, naš se položaj može okarakterizirati pojmom “uravnilovke krivice”, može se nazvati i “paušalizacijom krivice”, svejedno. To se kao i svaka uravnilovka razmahalo tijekom desetljeća poslije 2. svj. rata, u vrijeme kad je uravnilovka najčešće prikazivana kao pozitivan proces. (Neki dobronamjerni idealisti vidjeli su dobru stranu u njoj, koja je nesumnjivo i postojala u pojedinim segmentima života, ali su je oni s drukčijim idealima iskorištavali, zloupotrebljavali, unakazivali sve dok nije postala ruglo sama sebi.) Uravnilovka krivice zapravo je simplifikacija provedena od onih na vlasti, i to simplifikacija s jasnom namjerom da sebi olakšaju život. Uvijek je, naime, lakše reći da su svi krivi nego ispitivati tko je počinio pogrešku ili zločin. I zato su liječnici “oni koji primaju mito” (stara simplifikacija koja je bila prisutna i kad sam se rodio), pa nas i karikaturisti crtaju sa stetoskopom oko vrata i kovertom u džepu. Zato liječnici nisu trebali velike plaće, jer su uravnilovkom sadržaji koverata bili moralno podijeljeni svima, primali ih oni ili ne. Tako je bilo i s odnosom prema radnom vremenu, liječnici su “oni koji odlaze ranije s posla”, i nije onda bilo teško uvaliti dodatni posao da se to radno vrijeme ispuni, jednako onima koji su zaista bili virtualni doktori i prije informatičkih dana, kao i onima koji su stenjali pod trostrukim brojem pacijenata i još pripravnostima nakon toga.
I kad se dođe do simplificiranog zaključka da su svi krivi, onda više nije simplifikacija nego čista racionalna logika kojom iz premise nepogrešivo dolazimo do konkluzije da sve treba jednako kazniti ili ako, kao pravi medicinari, djelujemo preventivno, na sve treba primijeniti jednake mjere. No, nemojmo se zavaravati da smo time nešto posebno u suvremenom društvu zato što smo liječnici. Pa već svaki vozač podliježe uravnilovki krivice, onog trenutka kad vam ispred kuće legne dvogrba deva jer živite blizu dječjeg igrališta, i kako je po evidenciji u vašem kvartu stradalo nekoliko djece posljednjih deset godina, vozeći svojom ulicom i vi ste u prosjeku slomili nekome bar jedan članak na prstu. Isto je tako jednostavno uravnilovkom proglasiti da svi voze prebrzo pa smanjiti brzinu na glavnoj prometnici sa šezdeset na pedeset; činjenica da nesreće nisu izazivali oni koji su vozili šezdeset nego stotrideset (i da će oni i dalje voziti stotrideset jer ih boli briga za bilo kakve propise) ne brine ideologe uravnilovke jer bi priznavanje postojanja te manjine zahtijevalo drukčiji napor u rješavanju problema. Ovako, kad statistika ne pokaže obećane povoljne brojke, pred neke izbore brzina će se s pedeset smanjiti na četrdeset kako bi se pokazalo koliko se vlast brine o svojim podanicima. (A zaigrani seteri i retriveri više se neće utrkivati s automobilima, bilo to iz samilosti ili dosade što uvijek pobjeđuju. Osim, naravno, one koji će i dalje voziti stotrideset)
Ali iako nas uravnilovka krivice podsjeća na neke konkretne dane našeg podneblja, ona zapravo nije ništa novoga. Pa već po Bibliji nosimo teret istočnog grijeha, mi smo svi krivi što su nam preci Adam i Eva i što su oni obrali krivo drvo. (Nije čudno da onda njihovi potomci pobiru sve što nađu, od pretvorbenih tvornica do saborskih mirovina. Uostalom, i pretvorba je kršćanska kategorija, na svakoj misi se obavlja pretvorbe vina u krv, pa su samo naši tajkuni malo krivo razumjeli o čemu se govori – ne treba ih u tome previše osuđivati, jer u njihovim mlađim danima nije o tome bilo ni slova na partijskim sastancima koje su posjećivali.) Uglavnom, natrag na temu, ako je Bog osobno stvarajući svijet stvorio i prvu uravnilovku, po istoj logici svi Hrvati solidarno nose teret endehazije, a pomalo i svih onih promjena u Austrougarskoj – kad god su jednoj strani bili pravi nekoj drugoj su bili krivi. Pa je svejedno je li nam prapradjed jahao iza Jelačića ili bio poslušnik Héderváryjevog ureda, nekome je sigurno bio kriv. I to se ne zaboravlja nego se grijesi zbrajaju u kolektivnu masu.
Tako dolazimo i do uravnilovke krivice u neradu. Svi liječnici PZZ su “oni koji ništa ne rade”, “oni koji dođu u devet i piju kavu a u jedan ih već nema na poslu” i “oni kojima je najteži posao dignuti olovku da napišu recept i uputnicu”. Zato se sve mjere donose paušalno, odnose se na sve, jer oni marljivi, dakle pripadnici struka na koje se ne odnose ove karakteristike, nikad neće izaći iz fotelje i doći pogledati koji liječnik jest a koji nije na radnom mjestu. I radi li ili ne. I pokrenuti zamorni, naporni i neizvjesni proces individualizacije odgovornosti i individualizacije krivice. Po istom principu imamo limite za DTP. Jer svi smo mi gramzivi lopovi koji bismo napisali da šivamo deset pacijenata dnevno, a uši ispiremo svakome koji pokuca na vrata, od poštara do prodavača knjiga. A sve to zato da sa stotinjak dodatnih kuna dozidamo svoje dvorce, otputujemo na Havaje i pojačamo motore jahti kupljenih od nezaslužene goleme glavarine. Lakše je onima koji pošteno prikažu svoj rad odrezati učinjeno preko limita nego provjeriti koji ih je (ako jest) liječnik pokušao prevariti naplaćujući neučinjeno. A svaka šivana rana ima svoj ožiljak i njegovo nepostojanje pokazalo bi nepostojanje savjesti onoga tko je ranu šivao olovkom umjesto iglom. Kao što i svaki EKG nalaz ima svoju traku, i neki od onih pet ili šest kontrolora koje svaki od nas hrani mogao bi otići u kuću pacijenta i provjeriti postoji li. I pitati je li pacijentu zaista oprano uho ili je opran novac. Ali za to očito nema potrebe. Jer svi smo mi kolektivno krivi zato što imamo bijelu kutu, zato što radimo u PZZ, zato što smo završili sumnjivi fakultet, a osim toga smo potomci Adama i Eve i to većinom u hrvatskoj verziji. Pa kako i zamisliti veći razlog za primjenu uravnilovnke krivice?
