Poštovani gospodine ministre!
Obraćam Vam se u svoje ime, ali i u ime udruge obiteljskih liječnika KoHOM, čiji sam član NO. Želim Vam reći da su u Vas uprte oči i hrvatskih građana-pacijenata, ali i nas zdravstvenih djelatnika, koji godinama vapimo da nas se pusti raditi naš posao, umjesto da nas se sustavno zatrpava sa nepotrebnim, administrativnim i drugim poslovima, koji, osim što nam oduzimaju vrijeme i energiju, često su i ponižavajući.
Vi u svojim prvim istupima kao ministar zdravlja doista odajete dojam da želite popraviti stanje u hrvatskom zdravstvu, ali isto tako svojim izjavama dajete naslutiti da nemate sliku o pravom stanju stvari „na terenu“, nemate informacije od ljudi koji svakodnevno rade sa pacijentima, koji najbolje poznaju sve mane sustava. Bojimo se da Vas, kao i Vaše prethodnike, o stanju u hrvatskom zdravstvu informiraju ljudi koji zdravstvo poznaju iz statističkih izvještaja koja dobivaju iz naših ordinacija (i koje mi radimo kojekako, jer je naš primarni posao liječiti ljude, a ne sastavljati savršene statističke izvještaje).
Stoga želim reagirati na neke Vaše tvrdnje koje ste iznijeli u medijima posljednjih dana.
Kao prvo, više puta ste ponovili kako ste se neugodno iznenadili sa stanjem u zdravstvenom sustavu, jer je Vaš prethodnik, dr. Milinović stalno tvrdio da je stanje u hrvatskom zdravstvu savršeno, da teče med i mlijeko. Čudim se Vašem iznenađenju, jer sam dr. Milinović nikada nije baš ulijevao povjerenje da govori istinu i da mu se može vjerovati, a osim toga, posljednje 3 godine postoji KoHOM, u koji smo se i udružili iz očaja zbog poteza dr. Milinovića, i iz kojeg smo čitavo vrijeme upozoravali da kolega Milinović ne govori istinu i da je stvarnost dijametralno suprotna od toga što on govori o zdravstvenom sustavu.
Drugo, govorite o preventivnim programima, ali isključivo o skupim, glomaznim projektima ranog otkrivanja raznih, češćih ili manje čestih karcinoma.
No osim velikog pobola i smrtnosti od karcinoma, naša veća boljka je izuzetno niska zdravstvena prosvjećenost pučanstva, zbog koje pacijenti nepotrebno i za najmanje sitnice dolaze u ordinacije obiteljske medicine, ali i direktno u bolnice, i zatim bivaju izloženi pregledima, pretragama, često nepotrebnim lijekovima, što sve košta, ali je često i štetno.
Nakon 12 godina rada, od čega 8 godina u ambulanti obiteljske medicine, čini mi se da su umrle generacije koje je odgojio dr. Štampar i njegovi neposredni nasljednici, a da su sada stasale generacije odgojene na reklamama farmaceutskih firmi: „Uzmite barem 5 naših preparata (jer se nama ne isplati ukoliko uzmete manje od 5), a za sve obavijesti o indikacijama, nuspojavama, obratite se svom liječniku, ili najbližem liječniku u najbližoj zdravstvenoj ustanovi.“
Stoga smatram da su nam nužno i hitno potrebne „promidžbene poruke zdravlja“, kojima bi se suprotstavili „porukama bolesti“ kojima je pučanstvo svakodnevno zasuto. Tim porukama bi trebali ponovno ljude naučiti npr. da se treba prati ruke nakon korištenja zahoda, kako se skida djetetu temperatura, da stave kapi u nos kad im je začepljen, a da ne trče odmah doktoru, da ne treba svaku modricu i ogrebotinu vidjeti traumatolog (koji je ujedno i rendgenski snimi, pa me strah što nas tek čeka kroz nekoliko godina), itd. itd. To bi mogle biti kratke poruke, od nekoliko minuta, emitirane u udarnim terminima na TV-u, u kojima bi govorili obični doktori (obiteljski, seoski, oni koji se bave cijelim pacijentom i kompletnom zdravstvenom problematikom), nikako ne naši najpoznatiji kolege, koji su se dosad pojavljivali na TV-u i nakon čijeg pojavljivanja u pravilu poraste broj pacijenata u ordinacijama, jer su ih gledali i zaključili da bi se trebali pregledati da nemaju baš bolest o kojoj je taj kolega govorio.
Kao treće: rješavanje 80% slučajeva u ambulanti obiteljskog doktora? Nitko sretniji od mene! Ali u stvarnosti hrvatskog obiteljskog liječnika: Da bi propisali pacijentu hipertoničaru koji kašlje na AC inhibitor, lijek iz skupine antagonista angiotenzina II, moramo imati preporuku interniste!? Što hipertoničar bez komplikacija ima raditi kod interniste?
Da bi došao do njega, sestra na šalteru ga ne želi naručiti bez najmanje 3 nalaza ( strašno je kad šalterska sestra vrati pacijenta i ne želi ga naručiti na UZV abdomena jer nema dijastaze!?), a kad jednom dođe internisti, ovaj ga naručuje svakih nekoliko mjeseci, i teško je prekinuti začarani krug!
U stvarnosti hrvatskog obiteljskog doktora pacijentica koja se priprema za potpomognutu oplodnju traži uputnicu za urologa u KB Sveti Duh i doslovce kaže: Nije muž išao sa mnom u Zagreb, ali me je ginekologinja poslala urologu (ženu, bez muža, da ne bude zabune) i on je pogledao mužev spermiogram i rekli su da moram donijeti uputnicu za pregled (da bi opravdala pogled na spermiogram muža) inače da ne dolazim uopće! Biste li Vi takvoj pacijentici dali uputnicu, čak i kad Vas nakon toga prozivaju da ste „neradnik, propisivač uputnica, skretničar“?!
Ovo su samo 2 primjera, u praksi ih svakodnevno imamo bezbroj. Ukoliko ste zainteresirani, rado ćemo Vam ih sve iznijeti. Posljednjih nekoliko godina toliko dragocjenog vremena i energije gubimo na bespotrebne, a često i ponižavajuće stvari, da će nam biti zadovoljstvo izmijeti Vam koje sve nebuloze smo prisiljeni svakodnevno raditi, i još uz to slušati kako smo neradnici, neznalice i kako samo pišemo uputnice i šaljemo pacijente bolničkim kolegama. Tim više ako postoji i najmanja šansa i volja da se barem dio tih gluposti promijeni, i da nam se doista da prilika da radimo svoj posao (koji meni, a vjerujem i većini mojih kolegica i kolega, nije samo posao, već životni poziv, nešto što najbolje znam i najviše volim raditi)!
Četvrto: kažete da ćete smanjivati glavarine i više plaćati kroz DTP-e, tj. stimulirati obiteljske doktore da „više rade, a manje šalju pacijente“. Uz ovakvu zdravstvenu neprosvijećenost pacijenata (i pravo da dolaze svaki drugi dan, da ih je svaki dan u ordinaciji od 60-120, da idu direktno u bolnicu kad si god smisle i da ih tamo moraju primiti i pregledati) i pravila HZZO-a i MZSS-a koja moramo poštivati više nego Sveto pismo, inače radimo bez plaće, mi nemamo vremena za otići na WC, a kamoli raditi neke zahvate.
Osim toga, gotovo cjelokupna dijagnostika je u bolnicama, pa osim što u velikom broju slučajeva šalterska sestra uopće neće naručiti pacijenta na neku pretragu bez nalaza bolničkog specijaliste (npr. za gastroskopiju nalaz gastroenterologa, za UZV urotrakta traže nalaz urologa, ili za CD vena nogu nalaz vask. kirurga), i ono što bi napravili čeka se predugo, pa se pacijenti snađu (npr. za bolove u trbuhu koji nisu akutni abdomen dam uputnicu za UZV, pacijent bude naručen za 2 mjesca, i onda on ode subotom ili nedjeljom u hitnu, i odmah mu bude izvađena krv, napravljen hitni UZV i sve što treba – sad zamislite da ste Vi pacijent i da znate da možete i na taj način riješiti problem, da li biste se maltetirali odlaskom obiteljskom liječniku, naručivanjem, čekanjem 2 mjeseca?).
Isto tako, često mi se čini da odgovorni i oni koji nas prozivaju uopće nisu svjesni stanja u državi u kojoj živimo. Preko 300.000 ljudi je nezaposleno, deseci tisuća ljudi rade, a ne dobivaju plaću, još deseci dobivaju 2000 kn, koje im nisu dovoljne za život. Masa tih ljudi dolazi u ambulante i nešto traži od zdravstvenog sustava – obradu za invalidsku komisiju, nalaze da su bolesni i da ne mogu raditi pa da dobiju bilo kakvu novčanu pomoć, ili medikamentoznu pomoć zbog anksioznosti i depresije izazvane egzistencijalnim problemima (što uz strašnu zdravstvenu neprosvijećenost i neograničena prava pacijentima rezultira time da ih svakodnevno zbrinjavamo 2 ili 3 puta više od svjetskog standarda, koji sigurno nije izmišljen tek tako, već se shvatilo da sa najviše 35-40 posjeta u ordinaciju obiteljske medicine doktor može kvalitetno odraditi te pacijente).
I na kraju – glavarine. Zar zaista mislite da ćete smanjenjem glavarina postići da ljudi budu stimuliraniji da više rade? Zar zaista mislite da ćete smanjenjem prihoda liječnicima (naročito obiteljskim liječnicima koji su među najdeficitarnijim u Hrvatskoj) učiniti medicinu zanimljivijom mladim ljudima? A s obzirom na već sad jako izražen manjak doktora u Hrvatskoj, koji će vremenom biti samo još izraženiji i s obzirom na dobnu strukturu doktora, ne mogu se načuditi kako još nitko i ne spominje, a kamoli da je pokrenuo, kampanju za predstavljanje zanimanja „doktor“ kao atraktivnog zanimanja. (Pogledajte samo emisije o kulinarstvu, koje su rezultirale time da su prošle godine prvo bila popunjena mjesta u školi za zanimanje „kuhar“).
Zar zaista mislite da ćete uštedjeti na nekome tko troši samo 3,6% zdravstvenog proračuna? Zar zaista očekujete da taj netko sa još manje sredstava odradi više posla (i da tako još više uštedite)?
Tom logikom možete smanjiti i limite bolnicama i očekivati da bolje i učinkovitije rade, i da se smanje liste čekanja. Isto tako smanjiti plaće zaposlenima u Ministarstvu zdravlja i očekivati da više rade i da budu učinkovitiji.
Nemojte misliti da sam ja još jedna koja se bori protiv smanjenja plaće (ionako intenzivno razmišljam o napuštanju medicine, ili barem obiteljske medicine u kojoj svakodnevno izgaram, a sve više me prozivaju neradnikom), samo reagiram jer smatram da mi se vrijeđa inteligencija takvim izjavama.
Na kraju se ispričavam zbog dužine pisma, ali toliko je problema sa kojima se svakodnevno susrećemo, a koji bi se uz malo truda i puno dobre volje (koje je najčešće nedostajalo posljednjih godina) itekako mogli popraviti, da bih Vam mogla napisati knjigu, a ne pismo.
U nadi da ste dobili barem nekoliko korisnih informacija i da će biti pomaka na bolje za naše pacijente, ali i za nas, zdravstvene djelatnike, srdačno Vas pozdravljam.
Ljiljana Ćenan, seoska doktorica iz Ivankova.
4.5