Nada Majić
Kao i svaki dan oko podneva posjeti mene i moju sestru u ordinaciji naš poštar, ljubazan mladić kod kojeg vrlo često završe pokloni naših zahvalnih pacijenata, a to znači najbolje Dorina čokolade s lješnjacima pošto mu BMI to dozvoljava, a nama dvjema na žalost ne.
No kako obostrano darivanje nije uvijek pravilo u životu tako je to i u ovom slučaju. Naime, kada naš mladić odloži poštu u sandučić, znam da se radi o pismima blagog sadržaja: novi lijek, novo pakovanje, novi broj tableta,nove tablete koje bolje klize niz grlo…itd., nalazi naših pacijenata koji dolaze poštom, potom pisma malo žešćeg sadržaja koja dolaze kao obavijesti “ našeg“ Doma zdravlja u kojima su uvijek naredbe, upozorenja, zahtjevi za izjašnjavanjem, stroge obavijesti….
Ponekad se čudim kako se ljudi ne mogu drugačije dogovarati. Sva takva pisma budu odložena u sandučić, no……… kada naš poštar laganim korakom kroz čekaonicu punu pacijenta uđe do Snježaninog stola (opaska: Snježana moja med. sestra) i laganim zamahom desnice iz hrpe pisama izvadi plavo pismo…….i pokaže mjesto za potpis i pečat srce odmah počne ubrzanije kucati, jer to može biti samo HZZO koji mi je sigurno nešto pronašao i poslao kaznu.
No, eto taj dan nije bio HZZO nego pismo od javnog bilježnika (ja uvijek zaobilazim bilježnike, odvjetnike i sud ako se može) i to ni manje ni više nego ovrha jer nisam platila PDV na zakup.
Prvi put otvaram ovršni prijedlog i nije mi svejedno jer pri spomenu ovrhe odmah imam ascoijaciju obitelji s dječicom kojima vrše ovrhu nad domom: kućom ili stanom. Čitajući sadržaj u dva koraka između Snježanine sobe do moga mjesta u ordinaciji gdje već sjedi jedan naš dragi pacijent, vidim da je ovrha zbog neplaćenog PDV. Ispričam se pacijentu a on kaže: “Samo vi pročitajte u miru.”
Zahvaljujući našoj liječničkoj listi imam dovoljno informacija i neću platiti; prvo iz principa jer nije bilo niti sastanka, niti pismene obavijesti, niti razgovora – nego zapovijed: neka bogati zakupac plati. A odmah se sjetim vremena kada sam bila zaposlenik doma zdravlja, dobila praznu ambulantu s 50 pacijenata a ista osoba koji mi sada šalje ovrhu smanjio mi je plaću adekvatno broju pacijenata tako da sam doslovce mjesecima bila bez plaće. Neki kolege su se sudili ali eto, ja bježim od suda.
No sada neću. Osporim ovrhu. Za mjesec, dva slijedi nova plava koverta ovaj put općinski sud: ja sam tuženik i moram doći u 12.15 u veliku zgradu suda naše metropole. Odmah smišljam koji je datum, parni li neparni da mogu u miru otići u sud. Parni je , radim ujutro no uz pomoć Snježane i kolega u blizini ipak ću izići prije radije nego da mijenjam smjenu. Također kažem Snježani da sam na mobitelu i ako je neko zbilja bolestan doći ću iza kraja radnog vremena obaviti pregled. No s Snježanom se sve može lako obaviti.
U 11.45. dotičnog dana navedenog u pozivu, sjedam u auto i dolazim do gradske sudnice, meni potpuno nepoznatog svijeta. Na ulazu prolazim provjeru, torba,osobna. Onako uz put ne znam zbog čega portir me pita: -A jeste li vi odvjetnica?-Malo se unutar sebe nasmijem i mislim se: liječnica sam , nikad mi nije bila želja biti odvjetnica. Ali danas sam odvjetnica i to sama sebi.
Tako prođem provjeru i liftom do drugog kata čuvajući svoj fascikl s argumentima za svoju obranu. Priredila sam ugovor o zakupu, presudu iz Bjelovara…..pročitala dva puta proceduru : predraspravni, raspravni dio, ništa mi nije jasno ali pokušavam shvatiti bit tih riječi.
Dolazim na vrlo dugi široki hodnik s sobama postranice na kojima su brojevi i tražim svoj broj. Soba broj 19. Našla sam je. Piše da je za predmete male vrijednosti i vidim da svaka rasprava traje oko 15 minuta. Sjednem na klupicu, opet listam argumente i u sebi ponavljam obranu. Ali i to sam već apsolvirala te promatram rijetke osobe oko sebe. Vidim mladu djevojku koja ima proces s nekom bankom; valjda nije platila koju sitnu ratu kredita, mislim si.
U tom trenutku hodnikom do vrata dolazi muškarac 30-tih godina, odjeven elegantno sportski, lijepo usklađenih boja,hoda lagano bezbrižno kao da je tu svaki dan. Kako se približava moj termin za ulazak u sudnicu u trenutku pomislim pa to je sigurno odvjetnik Doma zdravlja.
Odlučim se započeti razgovor kao s pravnim partnerom, dapače kolegom odvjetnikom. Kažem ja njemu: „Vi ste sigurno danas protiv mene?!“
„Da,da dolazim za Dom zdravlja“- kaže on.
„ Eto, ja sam ta tuženica koja nije platila PDV“-kažem ja
„Hm, nema tu Dom zdravlja šanse, ali naravno, ja ću predočiti sudu mišljenje Ministarstva financija. Znate ja sam za to plaćen, tužbu moram obrazložiti iako je vaš ugovor mjerodavan.“
Ja sad samo mislim koliko je plaćen od Doma zdravlja a preda mnom su slike drvenih, rashodovanih
prozorskih okvira na glavnoj zgradi Doma zdravlja, otpale boje, ispod koje proviruje crnilo drveta,
slike mramornih podova banaka i starog izlizanog poda doma zdravlja u metropoli . E, treba platiti odvjetnike…, nema za prozore.
Razgovor ide dalje. Ja iskreno kažem:“ Znate ja ovdje nisam zbog novca, nego iz principa jer se povećanje cijene zakupa olakotno i gotovo bahato proslijedilo na naplatu liječniku.“
„Da, da“, kaže on,“ trebao je Dom zdravlja sazvati sastanak , obznaniti promjenu liječnicima, obrazložiti zakonsku situaciju i……………dogovoriti se na obostrano dobro. I ponuditi izmjenu ugovora.“
„Eto nije, zato smo mi tu, pred vratima sudnice“, kažem ja.
Uto se otvaraju vrata i dolazi naš red, ulazimo, odvjetnik otvara vrata daje prednost, zauzimamo mjesta, odvjetnik poluodsutno, ležerno iznese tužbu a ja sva unesena u problem svoju obranu. A sudski službenik ulazeći u problem u nevjerici pita sam sebe :“ A zašto PDV plaća Dom zdravlja kada je to javna ustanova? Tko bi znao!“
Službenica unese iskaze, potpišemo, gotovo za 10 min, vani se pozdravimo a ja mu kažem:“ Slijedeći put kada me DZ tuži, Vas ću uzeti za odvjetnika. Dali mogu dvije strane imati istog odvjetnika??!!“
