Pročitavši danas brojne mailove koji su posljednjih dana razmijenjeni između vodstva HLK i članova KoHOM-a, u kojima su se koristile mnogobrojne teške riječi, osjećam se toliko jadno, kako se nisam osjećala već godinama. Kao liječnik sa 16 godina radnog staža razvila sam brojne mehanizme obrane, koji su me branili od puno toga neugodnog s čim sam se susretala kroz godine. Ali očito nisam razvila mehanizam da se obranim od same sebe.
Čitajući te mailove, te prijetnje Kaznenim zakonom, aludiranje da je netko izgubio zdrav razum, sve te teške riječi, sa ogromnom težinom u prsnom košu se sjećam početka 2014., svog veselja kad sam čula da se i bolnički kolege organiziraju u udrugu, da su se probudili, pokrenuli, da se gotovo svakodnevno čuju sa vodstvom KoHOM-a, najveće udruge obiteljskih liječnika u Hrvatskoj, da ćemo zajedno imati tiskovne konferencije na kojima ćemo govoriti o problemima u hrvatskom zdravstvu. Sjećam se početka veljače 2014. kad sam o svom trošku putovala iz Slavonije u Zagreb da prisustvujem prvoj zajedničkoj tiskovnoj konferenciji KoHOM-a i HUBOL-a, jer je Ines Balint rekla da cijeli izvršni odbor KoHOM-a treba biti prisutan tamo.
Da sam tada samo mogla pretpostaviti da će se nešto više od godinu dana iza toga između KoHOM-a i HUBOL-a, tj. HLK, razmjenjivati takve riječi, da će u preteškim vremenima za hrvatske liječnike, potplaćene, ponižene i preopterećene, jedan od prvih poteza „njihove“ komore biti mijenjanje Pravilnika o disciplinskom postupku protiv liječnika, kao da u ovom trenutku nemamo važnijih problema nego što su to kolege koji imaju kaznenu presudu…..
Da sam samo mogla pretpostaviti, radije bih si slomila obje noge, a tih potrošenih 500-tinjak kuna pojela i progutala, nego otišla u Antunović i pružala podršku onima koji će uskoro ogromnu energiju usmjeriti protiv moje udruge, moje predsjednice, mojih kolega obiteljskih doktora….
Hrvatska je tužna zemlja, a Hrvati narod za sažalijevati! U svjetskim razmjerima svi stanovnici te naše zemljice stanu u predgrađe jednog velegrada. I kad bi svatko od nas se čvrsto držao drugog Hrvata i pomagao mu pod svaku cijenu, opet bi bili nevažni u toj masi stanovnika ove zemlje. No mi ne samo da se ne držimo jedni drugih, već jedni drugima podmećemo nogu gdje god stignemo. I zato sam jadna, jadna, jadna što sam se veselila buđenju i uzdizanju onih koji su prvom prilikom kad su se dočepali pozicija i moći, svu svoju snagu i novostečenu moć usmjerili protiv onih koji su im pomogli kad su kretali napraviti prve korake. A najgore mi je to što znam da i sa ovim saznanjima koje danas imam, da se sad vratimo unazad, ja bih se opet radovala buđenju i organiziranju i borbi svojih bolničkih kolega!
Jer ja sam ja! I ja se ne okrećem s vjetrom!
Ljiljana Ćenan, seoska doktorica iz Ivankova
