Autor: Natali Steiner

sacrifice

Povijest ljudskog roda je povijest žrtve i žrtvovanja.
Prinosile su se razne žrtve kako bi se udobrovoljilo bogove te postigla milost i blagostanje. Bili su to plodovi zemlje i ljudskog rada, uzgojene ili ulovljene životinje ili čak ljudske žrtve.
Žrtvovan je vlastiti život kako bi se, u borbi, spasili najdraži.
Razvoj civilizacije je skokovito napredovao pa se vraćao unatrag.
Osim žrtve nadnaravnim silama i bićima, postojala je, i postoji potreba prinošenja žrtve za opće dobro.
Suprostavljanje interesa pojedinca nasuprot interesa skupine ljudi ili šire zajednice, najčešće je bilo na štetu pojedinca ili manjine.

Ljudski je pomisliti kako je bolje žrtvovati pojedinca za više dobro zajednice. Ako treba proširiti ulicu, provesti vodovod, plinovod i slično, na štetu privatnog posjeda, postavlja se pitanje ima li pravo privatnog vlasništva prednost pred općim interesom?

Rješenje ove dvojbe se nalazi u pravičnoj naknadi. Dakle zajednica se žrtvuje / plaća naknadu za žrtvu koju daje pojedinac.

Totalitarni sustav ne pokazuje sklonost priznavanju osobite vrijednosti žrtve pojedinca nego je opravdano žrtvovati pojedinca za opći interes, osim ako se pojedinac dobrovoljno žrtvuje za viši cilj. Jačina totalitarizma se može procijeniti po tome koliki je put od pitanja treba li pojedinca, bez naknade, prisiliti na rad, uzeti mu imovinu ili vrijeme kako bi povlaštenoj skupini bilo bolje, pa do pitanja da li je opravdano uzeti organe zdravog i živog pojedinca kako bi se spasio život petorice bolesnih ?

U našem društvu se često ignorira potreba pravične naknade pojedincima koji se žrtvuju za opće dobro. Puno je lakše, iz pozicije sile i moći, imati održan sustav uz nesretne pojedince.
Mora li se u mislima mladih ljudi ponavljati stih “Možeš imat’ moje tijelo, ali dušu ne”?
Može li se sreća što je netko dobio željenu specijalizaciju i priliku za rad nazvati žrtvom?
A što ako se radi o mjestu gdje nitko ne želi živjeti i raditi? Ili možda postoje oni koji žele, ali nisu dobili priliku?
Zajednica treba ljude koji bi se žrtvovali za opće dobro i došli raditi u tu zajednicu. Koja je pravična naknada tim pojedincima? Prijetnja sudskom ovrhom?

Domovi zdravlja trebaju mlade ljude koji će se žrtvovati za opstanak tih ustanova. Zašto? Zato što zajednica odbija osigurati novac za opstanak ustanova u svom vlasništvu pa se to mora provesti preko parazitiranja na radu mladih ljudi bez ikakvog obeštećenja ili obećanja da takvo stanje nije trajno.

Ne dati mladom čovjeku perspektivu i mogućnost napredovanja i osamostaljenja jednako je porobljivanju.
Trebamo li jednog, dvoje, troje ili čak trećinu žrtvovati za dobrobit zajednice?
Opravdava li cilj sredstvo? Treba li uopće razmišljati o pravičnoj naknadi kad imamo poziciju moći? Što možemo očekivati od našh mladih kojima danas namećemo nepotrebno žrtvovanje bez pravične naknade? A svi očekujemo da ostanu i liječe nas sretni što smo ih pustili da rade?
Najlakše je ono što pojedinci nazivaju osobnom žrtvom nazvati obijesnim zanovijetanjem, traženjem dlake u jajetu, kruha povrh pogače…