Prateći  medijsku buku oko organizacije hitne službe u zemlji ovih posljednjih nekoliko dana, ponovno sagledavam apsurde našeg zdravstvenog sustava. Sustava koji ima divne, požrtvovne, stručne srednje i visoko obrazovane medicinske kadrove, a kojima politika sve ove godine koliko postoji naša država, ne da da rade svoj posao kako to struka nalaže.

Unazad ­­­­­­­­7 godina radim kao obiteljska liječnica. Prije toga sam radila u hitnoj medicinskoj pomoći 6 godina. No ovih dana sam se našla kao roditelj malog pacijenta s druge strane zdravstvenog sustava.

Naime, tijekom ljetovanja na jednom od naših većih otoka, sa desetogodišnjim djetetom koje je imalo jake bolove u trbuhu i tipičnu sliku akutnog abdomena (akutnog stanja koje zahtjeva hitnu operaciju) morala sam potražiti pomoć hitne službe. Nakon pregleda u hitnoj službi na otoku dijete je prevezeno u dječju bolnicu Kantrida i operirano. No naše putovanje s otoka do bolnice zorno oslikava sav jad hrvatskog zdravstva – nepostojanje adekvatnih vozila hitne pomoći, nepostojanje adekvatnog helikopterskog prijevoza, suludo rasipanje resursa, ne samo zdravstvenih,  nego i drugih hitnih službi.

Za početak, u hitnoj službi na otoku nema mogućnosti da se napravi hitan laboratorijski nalaz, koji je u mnogim stanjima presudan za odluku o daljnjem postupanju. Unutrašnjost zgrade u kojoj je smještena hitna služba najblaže rečeno ne služi na čast niti otoku, niti zemlji, niti zdravstvenom sustavu. Tim više što se radi o mjestu iz kojeg potječe sam ministar turizma i što se radi o zemlji čiji se proračun jako oslanja na prihode od turizma.

Unatoč svemu tome i unatoč činjenici da su prije nas primili desetke pacijenata, sa raznim hitnim i nehitnim stanjima, mlada doktorica i tehničar su radili sa smješkom. Objasnili su nam da je s obzirom da je prošla ponoć prijevoz s otoka moguć trajektom (a trajektna luka je udaljena 45 minuta vožnje i zadnja linija je bila u 23 sata) ili helikopterom.

Kolegica je zaključila, obzirom na kliničku sliku djeteta, da je ipak potreban brži transport i poziva dispečera u Rijeku da treba helikopter. Helikoptersko uzletište je nekih 10-ak minuta autom od zgrade u kojoj je smještena hitna pomoć. Kolegica iz hitne prati nas do helikoptera. Ostavlja punu čekaonicu pacijenata, kojima umornog lica, ali sa smješkom objašnjava da će se brzo vratiti. Do uzletišta se vozimo kolima hitne medicinske pomoći u kojem svjetla malo ima, malo nema. Dolazimo do uzletišta koje je van grada. Pista nije osvijetljena. Dolaze vatrogasci, pale svjetla uz pistu. Dolazi i policija koja iz nekog razloga mora biti prisutna kod polijetanja.

Put je kratak, 15- 20 minuta do Rijeke. A tamo ponovno ista procedura – u helikopeter ulaze vatrogasci, preuzimaju dijete i predaju ga hitnoj. Vozeći se do dječje bolnice osjetite svaku rupu na cesti u kolima hitne jer su očito stara i neadekvatna za prijevoz bolesnih osoba. U kratkoj vožnji kolegica iz HMP Rijeka navodi da nisu cijelu noć stali s poslom. Da je to već 4 transport helikoptera te noći.

Dječja bolnica na Kantridi je u derutnom stanju. Kažu djelatnici da se stalno krpa sa donacijama. Jedna od donacija je bila i PVC stolarija, koja za vrijeme kiše pušta vodu. Tako je bilo i za vrijeme nevremena ovaj vikend. Mene i majku drugog djeteta, u ranim jutarnjim satima, kad smo nakratko usnule na pomoćnim foteljama, probudilo je nevrijeme. Pod nogama smo osjetile vodu, a u onda su u sobu uletjele sestre sa plahtama. Trčale su od sobe do sobe noseći plahte kako bi skupljale vodu. Kažu da im je tako za vrijeme svake kiše.

Tragično je da samo dvije medicinske sestre noću na dva odjela kirurgije uz sav medicinski posao još moraju i skupljati vodu po podovima.

Na odjelu je i mnoštvo stranaca –  Poljaka, Čeha, Francuza, Nijemaca.

Prva tri dana u vrijeme najvećih vrućina smješteni smo u sobu bez klime. Sobu sa 5 bolesničkih kreveta hladi ventilator. Nakon što su otpuštena djeca iz susjedne sobe premješteni smo u sobu sa klimom.

WC i kupaona izgledaju kao iz vremena Austrougarske monarhije. Sve staro, ali ipak čisto, zahvaljujući djelatnicima. Hrana je katastrofa. Mogućnost boravka uz dijete (iako majka uz dijete u bolnici olakšava posao medicinskim sestrama) se plaća.

Jedino što u ovoj bolnici izgleda dobro i vedro su djelatnici koji su i u ovim teškim uvjetima rada uvijek dostupni i sa smješkom na licima. Nisu svi djelatnici bolnice znali da sam liječnica, već su se prema svima odnosili jednako ljubazno i profesionalno.

Boraveći uz bolesno dijete imala sam puno vremena promatrati i razmišljati. Kao bivša djelatnica hitne medicinske pomoći uspoređujem sadašnje stanje sa stanjem dok sam ja radila u hitnoj. Naravno, mogu uspoređivati samo stanje u svojoj županiji u kojoj radim (a u Hrvatskoj je vrlo često stanje od županije do županije različito kao da se radi o dva različita kontinenta).

Dok je hitna pomoć bila u sklopu doma zdravlja novac nikad nije u cijelom iznosu stizao na račun hitne pomoći. Kola nisu imala grijanje, nismo imali adekvatnu zaštitnu odjeću, edukacija djelatnika je bila nikakva, ravnatelj doma zdravlja je  isplaćivao  stimulacije upravi, domarima, spremačicama, a za  opremu i bolje uvjete rada nije bilo novca.

Kao liječnik i predstavnik sindikata zbog takvih stvari stalno sam bila u konfliktu s ravnateljem, uvijek premještana po udaljenim ambulantama, dobivala opomene pred otkaz, doživljavala ukidanja godišnjeg. Događalo se da smo zimi na – 27 morali iz vozila svu opremu sklanjati da ne bi smrznula. I onda je kad bi dobili poziv za intervenciju brzo nazad vraćali. Samo požrtvovnošću nas djelatnika i improvizacijom u takvim uvjetima intervencije su dobro završavale.

Osnivanjem Zavoda za hitnu medicinu  hitna u našoj županiji je sada super opremljena, osoblje educirano, pa neću ni spominjati troškove još jednog ravnateljstva još jednog Zavoda. Koliko god apsurdno bilo pohvaljivati nešto što bi se trebalo podrazumijevati, ali barem se novac troši i na opremu i edukaciju kadra. Problem nastaje kada taj kadar ima znanje i iskustvo, ali ga ne može primjeniti u praksi jer ih koče loši zakoni. Sa sigurnošću tvrdim da medicinske sestre i tehničari koji rade u Timovima 2 u današnje vrijeme imaju puno više iskustva nego mladi liječnici koji dođu raditi u hitnu direktno sa fakulteta. No zakon ih onemogućava da to u praksi i primjenjuju.

Tako se i dalje novac troši na razne strane, struka se ne sluša, uvijek nekakva improvizacija. Mladi liječnici, sestre i tehničari odlaze za boljim uvjetima u zemlje gdje se njihovo znanje cijeni i adekvatno vrednuje.

Samo je pitanje vremena kada će sustav u potpunosti krahirati zbog rada zdravstvenih djelatnika preko svojih maksimuma u potpuno neadekvatnim uvjetima. Kao i puno puta do sada, mi obiteljski liječnici, koji sustav vidimo sa svih strana, upozoravamo, ali ima li nas tko poslušati?