Dragi svi,
Naravno da smo mi u našoj županiji revoltirani ovim istupom našeg načelnika stožera jer je to omalovažavanje naše struke. Neki od nas smo mu se povratno i obratili mailom, a svoj mail ovdje iznosim u cijelosti :
Poštovani,
mi ne radimo samo svoj posao, ovo nije samo naše zanimanje, ovo je naš poziv koji radimo predano i najčešće na uštrb vlastite obitelji. A u ovoj situaciji ( panedmija COVID-19 ) dali smo se svojim pacijentima maksimalno i van radnog vremena, putem svih mogućih medija. Pacijente rješavamo telefonski, porukama, mailom, gledamo slike promjena na koži, rana, slike upaljenih grla, upaljenih očiju, slušamo glasovne poruke njihovog kašlja i disanja te na temelju toga odlučujemo tko mora doći k nama, a kome možemo poslati lijek samo da ne dolazi i ne izlaže se dodatno nekoj zarazi. U ovo vrijeme idemo sa telefonom i na toalet, pauzu nemamo, dolazimo ranije, odlazimo kasnije. Ali ne ostavljamo posao u svojim ambulantama, nego i za ručkom/večerom kod kuće se javljamo pacijetima, jer nikada ne znamo tko može biti suspektan, i kome trebamo spriječiti ulazak u bolnicu ili bilo koje druge objekte. Moja kćer od 10 godina gleda kako, redovno svaki dan, komuniciram sa svojih 20-tak pacijenata u samoizolaciji, ujutro i navečer, javljaju svoje stanje i temperaturu (do sada ih je ukupno bilo 68), pa pomnožite to puta 2 dnevno, pa svaki dan od početka pandemije, subotom, nedjeljom, blagdanom, i pita me kada će ona doći na red. Jer ona ide u 4. razred osnovne škole i osim što sam doktorica 2125 pacijenata, ja sam majka dvoje malodobne djece (srećom sin je samostalan pa radi sve sam, ali njoj sam potrebna maksimalno, i osim posla kojeg radim i dežurstva na punktovima i Covid ambulanti, dnevno i 4-5 sati prosjedim uz nju pomažući joj da savlada gradivo i piše zadaće paralelno odgovarajući na mailove , poruke, ili zovem policiju, epidemiologe, bolnicu, dogovaram testiranje, pa javljam pacijentu, i objašnjavam matematiku, prirodu, engleski, njemački…). Kada u 22:30 odgovaram pacijentici što da učini sa djetetom koji ima temperaturu 40°C i uspijemo sve riješiti telefonski, te da čeka moju podnevnu smjenu idući dan kada ga i pregledam, ordiniram terapiju i dijete ozdravi…a ne pravim se da nisam vidjela poruku tako kasno i pustim da ode na pedijatriju, znam da predano radim svoj posao. Čim mobitel zazvoni znam da je netko od pacijenata, i kćerki velim da se moram javiti jer se ja brinem za sve pacijente 24 sata dnevno, a dijete mi odgovori da se moram brinuti i za njih, a ne “samo” za pacijente…tada vidim da radim i previše, da se dajem i previše, da ću uskoro izgorjeti. Zahvalu za svoj predan rad dobijam od svojih pacijenata koji znaju kako radim i koliko radim i kako mi se mogu obratiti, i to mi je pravo mjerilo mojeg rada….ali me užasno vrijeđa mišljenje nekih kako smo mi SAMO doktori koji pišemo uputnice i recepte, a proslijeđujemo svoj posao nekome drugome tipa HMP ili bolnički specijalisti. Usput, prije dva tjedna sam šivala u svojoj ordinaciji u ovim uvjetima svoju medicinsku sestru sa iglom i koncem koji sam jedva nabavila od kolega koji je imao, da ju ne šaljem na kirurgiju nakon duboke rane na desnoj šaci. Naravno da nitko nije ni postavio pitanje bolovanja, ili kakvog odmora. Ni ona, a ni ja. Desna ruka, previje se, zamota, i radi. Dok bi našim pacijentima sa takvom ozljedom napisali sigurno dvotjednu poštedu jer ne mogu raditi u raznoraznim uvjetima. Jučer sam vadila strano tijelo iz koljena pacijentu uz anesteziju lidokainom, da ga ne šaljem na kirurgiju. I onda mi netko veli da ne radimo svoj posao ?? Nakon svoje smjene odlazim u kućnu posjetu i smirujem 80-ogodišnji bračni par u kojem muž hoće dići kuću u zrak jer ne može više živjeti sa svojom ženom nakon 65 godina. Da, to smo mi, to je obiteljska medicina. Mi ulazimo u kuće pacijenata, slušamo njihove probleme, postajemo dio njihove obitelji, rješavamo te iste probleme. Kada se sruše kod kuće ili ih tiska u prsima, naši pacijenti zovu nas….a neke situacije ipak ne možemo sami riješiti. Moramo zvati ekipu HMP. Sigurno ne zbog nekog febriliteta, a ako je bilo takvih situacija onda je netko sigurno imao jako dobar razlog i sve treba staviti na stol , zašto, kada, kako, i kako je završilo. A ne inercijom poslati onakav uvredljivi mail na cijelu našu struku. U dva tjedna sam dežurna 3 puta, dvije noćne u Covid ambulanti u razmaku od 5 dana, i ne pada mi na pamet otići doma spavati nego ću direktno iz ambulante u dežurstvo, i sa dežurstva u ambulantu.
Dolazi mi mladi dečko kojem šumi u uhu, neš ti dijagnoze, šum u uhu, ali njemu to smeta u svakodnevnom životu, na poslu , ne može komunicirati koliko ga smeta, traži pomoć, baš jučer….kada dobimo onakav mail, i nakon pisanja uputnice na ORL jer se radi o mladoj osobi kojem je izuzetno narušena svakodnevna kvaliteta komunikacije, istu obrišem i odgovorim mu da ga nažalost ne mogu nikuda sada slati jer nije životno ugrožen. I nije. Samo mu šumi u uhu. I samo treba pregled ORL. I samo mu ne smijem pomoći jer ga ne smijem nikud uputiti.
Da, nemamo samo COVID suspektne pacijente, ostali su nam svi oni koje smo imali i prije pandemije, njih jako puno koji se i dalje boje za sebe, sada još i više. Dnevno preko stotinu obrađenih pacijenata na razne načine, duple konzultacije ne možemo upisivati, uvijek koristim neke svoje privatne veze i poznanstva sa specijalistima (ne samo sada, nego i inače) pa im šaljem nalaze, pitanja i tako zajednički rješavamo pacijente. A sve na dobrobit pacijenata. Mi se nemamo vremena bojati, nama bi dan trebao imati 52 sata da uhvatimo malo vremena za sebe, ali to nije moguće.
Ovakve primjere situacija koje svakodnevno obrađujemo bi mogla pisati do Božića….možda do onda prođe i ova pandemija…samo nisam napisala do kojeg. Umjesto toga zahvaljujem se svim svojim kolegama koji požrtvovno rade svoj posao, i na koje se mogu osloniti u bilo kojem trenutku dana i noći, petka i svetka, jer je netko od njih (ako ne i svi) uvijek dostupan, a svi su uvijek voljni pomoći.
Naravno, nitko nije tako dobar da nekome ne bi bio loš, ali ovakvo generaliziranje lošeg rada naše struke je krajnje uvredljivo. Da, povoljna je epidemiološka i zdravstvena situacija u našoj županiji. Valjda ste konačno shvatili zašto.
Nadam se da će NAS netko konačno čuti, i ne trebaju nam posebne zahvale što bez oružja držimo prvu liniju obrane, ali nas nemojte ni omalovažavati.
S poštovanjem,
dr.med.spec.obiteljske medicine
Spec. Ord. OM