Dragi moji prijatelji, kolege, obiteljski liječnici,
sretna sam što vas imam, što ste bili uz nas tri mislima, riječima, fizički ovih nekoliko dana. Taj osjećaj mi je povratio vjeru da pravda ipak na kraju mora pobijediti. Sve poruke, pozivi, dobre želje preko liste ili na naše osobne adrese sačuvati ću u srcu dok živim. HVALA vam svima!
Bilo je mučno. Sam osjećaj da te gledaju kao kriminalca, a da ne vidiš u čemu je tvoj zločin, natjerat će me da ponovim lektiru (Kafka, Kafka, zašto te nisam voljela ni u mladosti?) A nisam mogla poslušati savjet onih koji su mi govorili: “MA DAJ POPUSTI! NEMAŠ POJMA S KIME SI SE ZAKAČILA!”
Uvijek je tu bio Vlado koji mi je obećao da ću se, IZDRŽIM LI DO KRAJA, OSJEĆATI FANTASIČNO.
Cijeli sam život odgajana da se treba pomiriti s onim što ne možeš promijeniti, no ovaj put to nisam mogla. Najbolji i najsvjetliji primjer mi je bio onaj koji je pruži Miki: unatoč svim represijama zadržao je vedri duh, radio na usavršavanju programa, uvažavao svaku, pa i najmanju sitnicu ili nesavršenost koju smo mu dojavljivali. HVALA ti Miki na svemu! I vjerujem da će se vremena promijeniti – barem danas imam nade u ljepše i bolje sutra.
O profesorici Bergman Marković sam uvijek imala dobro mišljenje, tolike godine radimo u istom domu zdravlja, tolike je godine radila na unapređenju struke, a kao član arbitražne komisije bila je MI! Niti jednom nije govorila samo u svoje ime – svugdje je isticala MI – OBITELJSKI LIJEČNICI. . . . Nisam mogla dobiti boljeg arbitra – člana HLK-e, od nje. Ponosna sam što ju poznajem!
Josipa i Dijana, dvije prekrasne kolegice, dosljedne i uporne pomogle su mi da i ja ostanem takva. Ipak je lakše kad nisi izoliran, jedini, sam. . . Obje su prošle svoju kalvariju ali nisu posustajale. HVALA vam cure!
Moja draga VESNA – bez tebe bi sve prošlo puno tiše, a vjerojatno i puno nepovoljnije po nas. Radimo rame uz rame već 15 godina, a još joj nije dosta moje blizine. Jučer me zagrlila i rekla: Ne dam te, Vjeka! Ona je bila spiritus movens, pozivala kolege da se probude i pruže nam konkretnu podršku.
I da krenem u nabrajanje: Hrvojka, Željka, Ljiljana, Hrvoje, Vera, Irena, Mirjana, Nadica, Senka, Renata, Svjetlana, Tanja, Zrinka, Ida, Helena, Jasmina, Željko, Leo, Vesna KV, . . .ljudi moji nisam vas sve ni zapamtila, oprostite mi molim vas! To što se ne mogu svih sjetiti znak je valjda godina, ali hvala vam svima, a posebno onima koje sam zaboravila navesti!
I na kraju, ali jako važno: HVALA Ljilji i Mariju, našim mladim i dragim KOHOM-ovcimakoji su svojim dolaskom u Zagreb pokazali da je uz nas cijela obiteljska medicina, da smo složni i kad nas najviše pritišću da tada najviše dižemo glavu. HVALA svima!
I još jednom HVALA svima koji su ostali u ambulantama i odrađivali posao za nas koji smo bili u Margaretskoj! Hvala svima koji su nazivali brojeve direkcije! Hvala svima koji su nas bodrili sve ove dane SMS-ovima i mailovima. Torturu arbitraže ću brzo zaboraviti, ali sve vas, vaše tople riječi sigurno ću čuvati u srcu dok sam živa.
(toliko HVALA nisam rekla u zadnjih 5 godina:-))
Pokušajmo zadržati ovaj duh zajedništva!
Sve vas voli Vjeka
p.s. vidimo se na našem kongresu!
