Kad razmišljam o 6,5 godina za vrijeme kojih sam bila zaposlenik jednog Doma zdravlja u Slavoniji, ne mogu se odlučiti da li mi je bilo dobro ili nije.
Više se i ne sjećam tko me je kontaktirao i obavijestio da je mlada kolegica koja je radila u ambulanti u selu u koje sam doselila nakon udaje, dobila specijalizaciju iz dermatologije i da odlazi. Otišla sam ravnatelju Doma zdravlja, upoznala se, dogovorila, poslala prijavu i zaposlila se. Nitko mi nije pokazao ništa, uveo me u posao, pokazao gdje se što nalazi. Jednostavno je kolegica u petak pokupila svoje stvari, a u ponedjeljak ujutro sam se ja pojavila i počela raditi.
Slijedećih dana sam snimila situaciju u ordinaciji i nazvala ravnatelja nadobudno diktirajući što sve trebam i očekujući da će me pohvaliti nakon što čuje koliko sam željna raditi. No, umjesto pohvale dobila sam “jezikovu juhu”: “Kakav kirurški set? Kakvi kateteri? Što ti tu glumiš? Imaš bolnicu na 12 kilometara, a ti bi tu šila i mijenjala katetere?! Oduzimala kruh kirurzima i urolozima? I nabijala trošak? Uputnica ništa ne košta i šalji u bolnicu. Ostalo što si nabrojala napiši zamolbu pa ćemo vidjeti.”
Slijedećih 6 godina napisala sam desetke raznoraznih zamolbi: za inhalator, za EKG, za prilaz invalidima, za ulazna vrata, za ličenje ordinacije, za stolicu za pacijente, za radnu stolicu za mene i tehničara, za stolić za terapiju, za set za reanimaciju, za tlakomjer, za ormar za kartone, za stol za previjanje beba…. Neke stvari sam dobila lagano, neke prijetnjama, neke sam sama kupila, neke sama pravila (tapecirala stolicu za pacijenete), a neke nikad nisam izborila.
Nakon što sam se udomaćila u ambulanti i postala sigurnija u stručnom radu, pokušala sam upoznati i financijske aspekte rada ordinacije. Prvih nekoliko godina me je ravnatelj stalno upozoravao da imam premalen broj pacijenata i da mi je tim neisplativ. No do stvarnih podataka koliki su prihodi moje ordinacije nisam mogla doći. Hodala sam od jednog do drugog u računovodstvu i općim poslovima i zapitkivala o prihodima i rashodima, ali nisam dobivala suvisle podatke. Tek nakon nekoliko godina sam shvatila zašto. Nakon što su nas barem pola mjeseci u godini zvali iz HZZO-a da pod hitno pošaljemo novi mjesečni izvještaj, jer onaj koji smo predali prije tjedan dana u upravu DZ-a nije stigao do njih. Nakon što sam po povratku sa godišnjeg odmora našla u ormaru iz HZZO-a vraćene neispravne račune, za koje nitko nije pitao jesmo li ih ispravili i vratili, da ih se naplati od HZZO-a. Kao što nitko nije pitao ni za one koji su vraćeni poslije i poslije i poslije….
Zatim je došla informatizacija. Program je naravno birao ravnatelj. I bio je loš, a osoblje s kojim se trebalo surađivati bahato i nekomunikativno. Mnoštvo računa nije bilo dobro i vraćali su se i opet nitko nije pitao za njih, jesu li ispravljeni i poslani u HZZO na naplatu.
Nikad me nije prestao izluđivati način naručivanja lijekova, sanitetskog materijala i ostalih potrepština. Trebalo je napisati narudžbu dok još ima svega (jer procedura traje tjednima), predati je u upravu, gdje je prvo pregleda kolega koji je zamjenik ravnatelja za medicinska pitanja i prekriži ono što on misli da mi ne treba (a indikativno je da ga je ravnatelj često isticao kao “pozitivan” primjer doktora koji ima ambulantu sa preko 2000 pacijenata, a naručuje lijekova i sanitetskog materijala najmanje od svih ambulanti pri DZ-u). Ono što je odobreno se naručuje od firme koja je javnim natječajem odabrana kao najpovoljniji ponuditelj. A to je firma od koje ama baš nikad nisam dobila ono što sam naručila, u količini u kojoj sam naručila. Tako da bih ono što nije stiglo trebovala ponovno, pa bi onda stigla dvostruka količina. Tako stalno ili nemam nešto što mi treba, ili toga imam u prevelikim količinama, pa na kraju istekne rok trajanja i baci se.
No, sve u svemu, prilagodila sam se i bila sam zadovoljna. A i nisam znala za bolje.
Onda je počelo raspisivanje koncesija, pa sam i ja pokupila papire i odlučila se upustiti u avanturu. Uz zdušno nagovaranje kolega oko mene koji su mi govorili da ću se preporoditi. Nisam im baš vjerovala, i prvih mjesecima sam bila ljuta sama na sebe što sam se dala nagovoriti.
Mnogi koji su tada isto željeli ići u koncesiju nisu mogli, jer ih nije pustio ravnatelj Doma zdravlja, kome je dano diskrecijsko pravo da odlučuje o tome (i iskušenje da se tim pravom služe kao sredstvom manipulacije i ucjene, kojem nisu svi odoljeli, ali time će se valjda jednom pozabaviti adekvatne institucije ove države).
Nakon mog odlaska u privatnike slijedi nekoliko mučnih mjeseci u kojima mijenjam program koji mi je do tada birao ravnatelj i uzimam onaj koji meni odgovara (i kod kojeg su neispravni računi rijetkost, a dostupnost ljubaznih informatičara neprestana), privikavam se na to da sada svaki listić toaletnog papira, svaka spajalica, igla, šprica i ampula idu „preko mene“, pokušavam pohvatati financijsku situaciju ordinacije, prihode, rashode, dohodak, naučiti osnove knjigovodstva i poslovnog bankarstva koliko mi je potrebno da imam sve konce u rukama što se financija tiče… A onda slijedi „svitanje“. Saznanje da mi nakon svih plaćenih obaveza i nabavke potrebnog za funkcioniranje ordinacije ostaje još sredstava – za povećati plaću tehničaru kao nagradu za dobar rad i stimulaciju za dalje, za urediti prostor ordinacije, kupiti namještaj, za kupiti dodatnu opremu. Saznanje da kad mi se nešto pokvari ili potrga u ordinaciji, ili jednostavno pomislim da bi mi dobro došlo u radu, ne moram pisati zamolbe, zvati, dosađivati i čekati mjesecima, već jednostavno – kupim. Saznanje da ako trebam slobodan dan, godišnji odmor, odlazak na edukaciju, ne trebam pisati molbe, zivkati, kumiti….. Ako imam novaca na računu, platim zamjenu. Ako nemam, dogovorim odrađivanje. Saznanje da si sama određujem kakva će mi biti npr. radna stolica ili sredstvo za čišćenje poda (za koje se ne lijepe cipele i koje miriši, a ne smrdi). Mogla bih tako unedogled.
U 3,5 godine koliko sam privatnik kupila sam novi namještaj, aparat za 24-satno mjerenje tlaka, spirometar, 2 inhalatora, 2 aparata za TENS, nove kompjutore…. U budućnosti (nadam se što bližoj) planiram izaći iz prostora Doma zdravlja u svoj vlastiti prostor. Jednostavno sve teže podnosim nebrigu i neodržavanje onog dijela zgrade koji bi trebao održavati Dom zdravlja, višemjesečne pozive da se nešto popravi, slanje majstora po tko zna kojem ključu izbora, koje nije briga da posao bude dobro obavljen, jer ponovni poziv da naprave posao za DZ ne ovisi o dobro urađenom poslu, već drugim stvarima.
Tim više što trenutno svi ravnatelji Domova zdravlja u Hrvatskoj ucjenjuju privatne liječnike primarne zdravstvene zaštite koji su u najmu njihovih prostora, tražeći nenormalne cijene najma većinom starih, derutnih i neodržavanih prostora, i prijeteći izbacivanjem iz prostora, što za sobom povlači gubitak koncesijskog ugovora sa županijom, a što onda povlači za sobom gubitak ugovora sa HZZO-om.
Iz ovog je vidljiva sva tragičnost i apsurdnost statusa privatnih doktora primarne zdravstvene zaštite u ugovornom odnosu sa HZZO-om, u koncesiji. Oni koji sve svoje obaveze prema svima plaćaju na vrijeme, nemaju ni kune duga (jer im dug ne bi imao tko sanirati), koji uz to opremaju svoje ordinacije, proširuju dijapazon usluga koje pružaju pacijentima i stalno se trude dodatno usavršavati, su stalni predmet ucjena onih koji imaju neopremljene ordinacije, destimulirano zdravstveno osoblje za više rada i za usavršavanje, preglomazan, neučinkovit i nezajažljiv upravljački i popratni aparat…. I njihovih vlasnika, županija, koje su gnijezda uhljebljene glasačke mašinerije pojedinih političkih stranaka.
Domovi zdravlja su se našli u nezavidnoj situaciji otkako je uveden novi model ugovaranja za PZZ. Imaju neuređene i neopremljene ambulante, zdravstvene radnike koji dobiju jednaku plaću radili ili ne radili, koje godinama ograničavaju u odlascima na usavršavanje, mnoštvo radnika u upravi, a nefunkcionalno upravljanje sa sredstvima….
S druge strane, privatni liječnik primarne zdravstvene zaštite, u koncesiji, u ugovornom odnosu sa HZZO-om, sam odlučuje o opremanju svoje ordinacije i o svojoj edukaciji i napredovanju. Ako ima opremljeniju ordinaciju, više radi i pruža više usluga pacijentima, te pazi na rashode ordinacije, više će mu novca ostati. No, bez obzira na količinu novca, većina liječnika koji su radili u DZ-u, a zatim bili privatnici, kao najvažnije i najvrjednije za osobno zadovoljstvo, ističu osjećaj slobode. Slobode izbora i osjećaja odgovornosti za vlastite dobre ili loše odluke.
Tako da u svjetlu svega napisanog, odgovor na pitanje u naslovu se nameće sam po sebi.
Pozdrav svima,
Seoska doktorica
5
1