[box] Gošća emisije: Vikica Krolo, dr.med., predsjednica KoHOM-a (Koordinacija liječnika hrvatske obiteljske medicine)[/box]
Popis pitanja za gošću
1. Obiteljski liječnici u primarnoj zdravstvenoj zaštiti više neće ispisivati ispričnice učenicima zbog izostanka s nastave, naslovi su koji zadnjih nekoliko dana pune medijske stupce. O problemu prekomjerne administracije liječnika obiteljske medicine duže vremena se govori, a ova se odluka smatra prekretnicom. Budući da ste najavili dodatan popis potvrda koje više ne želite ispunjavati, kada ga možemo očekivati i što ćete zasigurno svrstati u njega?
Do kraja mjeseca ćete dobiti popis i obrazloženja. Svakako ćemo prestati pisati bilo kakve potrde koje nemaju nikakve veze s medicinom. Posljednjih dana imamo zahtjeva koji graniče s komedijom: potvrde da ne može držati sjekiru desnom rukom, potvrdu da smije skakati s padobranom, potvrdu da je osoba živa itd. Obiteljski liječnici će prema ranijim dogovorima liječničke komore i ministarstva pisati samo nužne potvrde i ispričnice za one slučajeve koji su zaista liječeni kod liječnika u danom vremenu. Za sve ostalo će se pacijenti morati snaći na neki drugi način. Velik dio traženih potvrda ima veze s radnom sposobnošću, za što je uglavnom zadužena medicina rada. Pacijent može i moći će dobiti, za sada besplatno, potvrdu o dijagnozama koje su uvedene u njegov karton (ozljede, kronične bolesti, alergije i slično).
2. U sklopu novih pravila za pacijente, spominje se da dijabetičar koji ne donese dnevnik samokontrole s mjerenjima glukoze u krvi i brojem potrošenih trakica neće moći dobiti nove lijekove. Želite li pacijente ovom odlukom uputiti HZZO-u na dodatna pojašnjenja?
Pogrešno ste razumjeli. Ne radi se o lijekovima, nego o pomagalima. Dijabetičar koji ne donese dnevnik svoje samokontrole sa brojem potrošenih trakica neće moći dobiti novo trebovanje trakica. To je uvjet koji propisuje sam HZZO i na temelju ispunjenja daje i plaća pravo na trakice. Ukoliko liječniku dijabetičar ne donese traženo OD HZZOa, nećemo mu smjeti napisati trakice. Do sada smo izlazili uvijek u susret pacijentima, posebno starijima i zaboravnima, no u budućnosti to nećemo moći jer niti nama HZZO ne izlazi u susret, već nas teško i strogo kažnjava novčanim kaznama koje sami plaćamo za svaku pogrešku.
3. Europske zemlje imaju zaposlenog administratora koji obavlja poslove poput izdavanja potvrda, pisanja putnih naloga i slično. Postoji li plan tko će u Hrvatskoj obavljati dodatne administrativne poslove na koje ste Vi kao liječnica trošili 30% radnog vremena?
Trenutno ne postoji. Administratori nigdje samostalno ne izdaju dokumente, oni zaprimaju telefonske pozive, zahtjeve i slično, obrađuju ih i pripremaju za potpis i slanje. U napim timovima to trenutno rade med. sestre/tehničari i liječnici što morate priznati nema nikakvog smisla. HZZO, unatoč našim dugogodišnjim zahtjevima, nije pripremio mogućnosti za dodatne administratore. Zbog nesigurnog financiranja i dodatne med. sestre često ostaju bez posla. Onaj medicinsko – administrativni dio našeg posla koji moramo i trebamo raditi će zbog svega toga toga morati ispaštati. Mi se primarno moramo vratiti našem poslu, a to je liječenje ljudi, a sve ostalo će na čekanje. Uz administratore bi bilo brže riješeno, a bez njih – puno sporije. Da li će HZZO-u to nešto značiti pa da se pokrene iz svojeg usporenog načina rješavanja problema – tek ćemo vidjeti. Svakako pozivam pacijente da se obrate svojim lokalnim uredima HZZO-a i Direkciji u Zagrebu, kontakt podaci su dostupni na web stranicama i pomognu nam da ih natjeramo da bolje rade svoj posao.
4. Smatrate li da su bolesnici izloženi opasnostima kada liječnik obiteljske medicine treba konzultirati 60 i više pacijenata tijekom dana? Reformom koju potičete planirate kvalitetniju skrb za bolesnika. Možemo li reći da je do ovih vremena skrb za bolesnika bila narušena?
Recite vi meni da li ijedan radnik koji prekovremeno i prestresno, a kontinuirano radi dulje vrijeme može biti siguran da je dobro obavio svoj posao? Zamislite vozača koji vozi u komadu duže od 10 sati pa mi recite koliko je siguran za promet. Oni imaju zabranu prekovremenog rada, a mi liječnici možemo (??) i moramo dok ne padnemo na pod? Nebrojeno puta mi se zbog ogromnog opterećenja događalo da se nakon rada ili čak danima nakon nekog slučaja počnu vraćati neke stvari koje sam ev. zaboravila pogledati, čisto da sam sigurnija…to je toliko stresno da se uopće ne čudim da nitko od mladih liječnika koji dođu raditi u obiteljsku medicinu ne želi u njoj ostati. Uplaše se što bi takav rad od njih mogao napraviti s vremenom. A naravno, najviše se uplaše da zbog brzine propuste nešto i počine liječničku pogrešku. S različitim pogreškama u radu čovjek može živjeti, pa i zaboraviti ih. Liječničke vas prate cijeli život, a posebno one koje su dovele do pogoršanja zdravlja pacijentu.
Moram samo navesti da je do ovih naših poteza skrb za naše bolesnike bila u dugotrajnom padu kvalitete. Posebno u Domovima zdravlja što pokazuju i svi statistički podaci HZZO-a o kvaliteti i učinjenim uslugama. Mi koji volimo svoj posao obiteljskog liječnika smo nadljudskim naporima pokušavali stvoriti vrijeme za potrebne pacijente, a često odrađivali raznu administraciju kod kuće ili iza radnog vremena. Vjerujte, čovjeka to s godinama umori i iscrpi. Ja volim svoj posao i da bih ga u budućnosti mogla dobro obavljati nemam drugog izbora. Alternativa je odustati od našeg sustava i naše države i tražiti bolje radno mjesto negdje drugdje.
5. Prosječna dob liječnika obiteljske medicine u Hrvatskoj otprilike je 50 godina, a paralelno s time mladi su liječnici nezainteresirani za specijalizaciju obiteljske medicine. Zbog čega je došlo do ovoga sraza?
Usudila bih se reći da je prosjek godina i veći jer nismo dobili značajan podmladak već dulje vrijeme. Natječaji za specijalizaciju se ne raspisuju, a ako se raspišu morate potpisati robovlasnički ugovor za jednog od brojnih ravnatelja Domova zdravlja što nitko normalan ne želi. Nadalje, ako ste već privatna praksa/koncesija, ne možete naći zamjenskog liječnika pa se vrlo teško odlučujete na odlazak na višegodišnju specijalizaciju. Tako da ima interesa, no kad mladi dođu i počnu raditi direktno u Domovima zdravlja, bez mentora i pomoći – “izgore” za par mjeseci. Naš posao je postao pretežak i neizdrživ pogotovo za neiskusne. Baš nedavno se javila kolegica koja radi svega dva mjeseca u domu zdravlja blizu Zagreba, kojoj su u ta dva mjeseca bile brojne kontrole HZZO-a i koja je – zamislite – dobila kazne za ono što je raniji tim na tom mjestu pogriješio, tako da je sama morala platiti te kazne iz plaće??? Pa naravno da bježi glavom bez obzira. Istovremeno joj Dom zdravlja nije uopće pružio zaštitu, pravnu pomoć, učenje i mentorstvo nego mu je samo bilo bitno da ona pokrije što više ambulanti kako bi novac od HZZO-a dolazio na vrijeme….strašno. O kvaliteti zdravstvene zaštite za pacijente koji su upisani u timove Domova zdravlja ne bih ni govorila. Ono što mogu kao liječnici, naši mladi kolege u Domovima zdravlja s nedovoljnom edukacijom i nepostojećom opremom rade na najbolji mogući način.
Jedini način koji vidim da spasimo obiteljsku medicinu i time primarnu zdravstvenu zaštitu Hrvatskoj – koja je kolijevka obiteljske medicine Europe – jest da u cijelosti promijenimo sustav Domova zdravlja. Potrebno je Dom zdravlja ukinuti u sadašnjem obliku.
Domovi zdravlja trebaju postati dijagnostički centri i tako pomoći dodatnom rasterećenju bolnica, a ujedno približiti osnovnu dijagnostiku pacijentu – što je bila osnovna misao vodilja Andrije Štampara – “dovesti zdravlje narodu” i trebaju imati ulogu koordinacije organizacije zdravstvene zaštite na primarnoj razini.
DZ ne treba biti provoditelj zdravstvene zaštite na primarnom nivou. On treba biti edukacijski centar za studente i stažiste svih vrsta, treba biti logistička baza za sve druge provoditelje, treba se ujediniti s ZZJZ-om iz kojeg se na tržište trebaju izdvojiti sve profitabilne djelatnosti (kontrola voda i sl.) tako da fokus bude na preventivnim programima, pomaganju da ostali djelatnici na terenu budu učinkovitiji. DZ treba dočekati završenog doktora medicine sa fakulteta, imati za njega pripremljen staž, beneficirani stan, mogućnost planiranja specijalizacije i ambulantu u koju će on moći nakon specijalizacije raditi. Ono što sada imamo je potpuna suprotnost. Mladi doktori zaposlenici domova zdravlja nemaju nikakvu mogućnost upravljanja svojim radom, nemaju uvida u svoje ugovore s HZZO-om, sami moraju osigurati svoju zamjenu za vrijeme godišnjeg odmra ili edukacije, nisu financijski stimulirani iako svojim kvalitetnim radom ostvaruju domu zdravlja maksimalno moguć prihod. Doktori zaposlenici domova zdravlja nemaju automobile za kućne posjete nego moraju koristiti svoje automobile ili ne idu u njih, ne omogućava im se edukacija sukladno iskazanom interesu , ne nabavlja im se oprema i materijali za rad, uz časne izuzetke naravno.
DZ bi mogao biti dobar koordinator palijativne skrbi (ne i provoditelj, jer obiteljski doktor je najbolji provoditelj palijativne skrbi, ali mora biti rasterećen za takav posao i imati pomoć kad mu ona zatreba) te dobar organizator konzultativnih specijalističkih ambulanti. Npr. 2x mjesečno dolazi bolnički konzultant u DZ i prima pacijente. Takve konzultante biraju doktori te s njim ostvaruju tješnju suradnju oko pacijenata, stručne sastanke s raspravama i slično. Takvom konzultantu upućujemo pacijenta da nam pomogne stabilizirati ili odgovoriti na kliničko pitanje koje sami ne znamo ili ne možemo riješiti . Kad su bolnički doktori u mogućnosti dolaziti u naše ordinacije bliže pacijentima svima je tako organizirana zdravstvena skrb dostupnija i kvalitetnija.
Ovakvi Domovi zdravlja kakve imamo sada su samo korisni njihovim direktorima i županijama kao političke ubožnice i kao proizvođači novca za županije bez potrebe investiranja u njih i u zdravstvenu skrb. Dostupne su nam informacije da se ciklusi renoviranja zgrada Domova zdravlja poklapaju otprilike s izborima novih uprava i ravnateljstava, a vi zaključite zašto. Sigurno ne zato da bi se u čekaonice uvele klime ili kupili novi dijagnostički uređaji za ambulante udaljene od laboratorija ili bolnice.
6. Koji su najčešći mitovi o tijeku posla i radu liječnika primarne zdravstvene zaštite u javnosti, a redovito se susrećete s njima?
Da se ne javljamo na telefon jer pijemo kavu. Da “samo” recept, uputnica ili doznaka za bolovanje ili pomagalo zahtijevaju samo minutu, a u stvarnosti puno više, a ispred svega smirenog, koncentriranog liječnika koji ne smije pogriješiti. Da je naš posao lagan u odnosu na druge, a posebno liječničke poslove. Da sve što radimo mora biti besplatno kako za državu, tako i za pacijente. Da je naša edukacija koja traje cijeli život nešto što je “onako, uz put” i da ne vrijedi previše, a u stvarnosti troši strašno puno energije u svakodnevnom radu jer se medicina unapređuje nezamislivom brzinom. Da nam netko plaća korištenje auta za kućne posjete. Domski doktori obično koriste svoj osobni automobil bez posebnih naknada jer im ih ravnatelji Domova zdravlja uglavnom ne daju. Da smo dužni i izvan radnog vremena raditi sa svakim tko nas zaustavi na ulici. Da je svaka uputnica bezvrijedan komadić papira. Da se upisivanjem riječi “hitno” samo ubrzava postupak za svakog pacijenta koji to želi, a u stvari se to smije koristiti SAMO i ISKLJUČIVO za važne dijagnoze čije odgađanje može dovesti do značajnog pogoršanja zdravlja, da mi ne znamo puno kao “pravi doktori” u bolnicama, da svaki lijek kojeg preporuči bolnički liječnik je pravo pacijenta da ga dobije, a nije. Da mi “ne dajemo “ nešto pacijentu, a u stvari ga želimo i moramo voditi kroz zdravstveni sustav na što ekonomičniji način BEZ DA MU SE NAŠKODI, jer mnoge pretrage škode i mnogi lijekovi mogu imati teške posljedice po zdravlje, posebno kombiniranjem s drugima. Da su CT ili “magnet” posve bezopasne pretrage…i zašto ih ne bismo svi preventivno napravili….svake dve tri godine…..
Ima toga još, na žalost previše.
7. Obzirom na to da imate bogato dugogodišnje iskustvo liječnice obiteljske medicine, a tijekom rada susretali ste se s nizom pozitivnih i negativnih iskustava biste li mijenjali svoju specijalizaciju?
Bez obzira na sve nabrojene teškoće u radu, ne žalim što radim u obiteljskoj medicini.
Kad birate želite li gledati dio jednog filma ili serije, ili cijeli – što izaberete? Ja biram cijeli život pratiti pacijenta od kolijevke, pa do groba, a ne biti liječnik kratkog kontakta za jedan organ. Obiteljski liječnik nije specijalizacija, to je poziv i način života. On u svojem radu s vremenom pušta korijenje na svojem području i upliće se u niz odnosa sa i oko obitelji, postaje sudionik u njihovim životima, odrastanju, roditeljstvu, ljubavima, tužnim događajima. To niti jedno drugo zanimanje nema. A svaki osjećaj da možemo pomoći pacijentu kojem treba pomoć je nezamjenjiv.
8. Nedavno ste postali predsjednicom KoHOM-a te ste prilično brzo počeli s reformama i iznošenjem problema liječnika obiteljske medicine prema javnosti. Smatra te li da je Vaša uloga dovoljno prepoznata ostatku vaših kolega? Donosi li sadašnja pozicija neke prednosti?
Itekako, a nastavit će se prepoznavati i dalje. Aktivno radimo na terenu, kontaktiramo i regrutiramo mlade liječnike, udružujemo ih sa starijima kako bi im pomogli, nastupamo u javnosti kad god vidimo za to potrebu. Na tome hvala i Vama novinarima koji uvijek tražite pojašnjenja i dodatne informacije važne za pacijente, ali i sustav. Liječnici svih specijalizacija znaju za KoHOM, a nama najvažije je da svaki obiteljski liječnik zna i postane članom, ako to već nije.
Meni osobno ne donosi nekih posebnih prednosti jer se radi o puno posla. No svakom čovjeku nekad u životu dođe prilika da učini puno da pomogne i sebi i drugima. Trudim se odraditi taj posao najbolje što mogu i uz pomoć svih kolega koji zajednički rade na dobrobiti nas sviju ne sumnjam u buduće uspjehe. Veselim se trenutku kad ću pogledati iza sebe pri predaji “dužnosti” nasljednjiku/nasljednici i biti ponosna na to koliko velikih koraka i koliko puta smo uspješno prešli.
9. Iz Vaše perspektive, možemo li reći da se hrvatsko zdravstvo razvija ili ono ipak stagnira? Postoji li potencijal?
KoHOM je već niz godina jedina konstruktivna snaga u primarnoj zaštiti, a često i u cijelom zdravstvenom sustavu. Suočeni smo dulje vrijeme s vrludanjima zdravstvene administracije koja ne zna što i kako u mnogo slučajeva. Uvijek smo se nametali kao sudionik koji nudi konkretna, brzo i lakše provediva te vjerodostojna rješenja. Također smo uvijek bili i snaga u zdravstvu koja osim što štiti obiteljske liječnike i timove u primarnoj zdr zaštiti, štitili smo i interese pacijenata na svakom koraku naše borbe. Na koncu, nikad se nismo libili otvoreno i glasno kritizirati sve pogrešne poteze administracije, ali i pohvaliti one dobre. Mi samo želimo raditi svoj posao u posloženom sustavu u kojem svi sudionici preuzimaju punu odgovornost za svoje postupke i odluke. Trenutno još nismo na tom nivou. Nastavljamo borbu i dalje jednakim tempom.
Do sada se naše zdravstvo uspješno razvijalo uglavnom u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Po nezadovoljstvu pacijenata, ali i kolega, radnika bolničkih ustanova, bojim se da nismo napredovali s drugim dijelovima sustava. Potencijali su ogromni, ljudi koje imamo su ono što je do sada zadržavalo sustav od većeg propadanja. No svjedoci smo ubrzanog odlaska sve većeg broja kolegica i kolega iz Hrvatske. I dok ravnatelji ustanova u omraženu udrugu UPUZ i dalje tvrde da su oni na braniku javnog zdravstva, istovremeno velik broj liječnika pakira kofere jer vide da isti ti ravnatelji državnih ustanova (Domova zdravlja, bolnica itd) ne čine ništa da zaustave odlazak liječnika i da im učine rad i život u Hrvatskoj atraktivnijima od odlaska van zemlje. Imam osjećaj da se nalazimo na velikoj prekretnici. Već prvi koraci novog Ministra zdravlja će pokazati u kojem ćemo smjeru ići – daljnjim razvojem i unapređenjem, uz slušanje svakog dijela struke iz redova PRAKTIČARA NA TERENU, ili slušanjem ravnatelja koji nemaju pojma što se događa. Tu smo gdje jesmo jer je dosadašnji pristup uglavnom bio ovaj drugi. Vjerujem da će biti pameti i da ćemo napredovati. Ako ne, spremni smo za borbu.
